Website o naslijeđu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju

Od zatvaranja MKSJ-a 31. decembra 2017., Mehanizam održava ovaj website u okviru svoje misije očuvanja i promovisanja naslijeđa međunarodnih krivičnih sudova UN-a.

 Posjetite website Mehanizma.

Ante Tomić

… jednom su me pretukli tako da sam četiri dana bio u komi. Bio sam izbačen na hrpu leševa i tu me je našao jedan od kolega.

Ante Tomić, bosanski Hrvat, govori o svojim iskustvima iz 1992. godine, u vrijeme dok je bio zatočen u logoru Omarska kod Prijedora, Bosna i Hercegovina. Svjedočio je 5. i 6. aprila 2001. u predmetu protiv Duška Sikirice, Damira Došena i Dragana Kolundžije.

Pročitajte priču i svjedočenje

Godine 1992., kada je izbio rat u Bosni i Hercegovini, Ante Tomić je imao 34 godine. Gospodin Tomić, bosanski Hrvat, radio je u rudniku Omarska i živio je u svom rodnom mjestu Ljubija u opštini Prijedor na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine. Prije rata, otprilike polovicu stanovništva tog mjesta činili su bosanski Hrvati.
Gospodin Tomić je svjedočio da se u logoru Omarska prema njima postupalo na "zvjerski način. Nije bilo nikakvih pravila. Nije uopšte bilo ljudskog dostojanstva. Ubijali su nas. Radili su šta kod su htjeli."

Uveče 30. aprila 1992., g. Tomić je bio u jednom kafiću u Ljubiji kada su oko 22:00 sata došli policajci. Rekli su da se kafić treba zatvoriti i da svi treba da idu jer je uveden policijski sat. Tako je g. Tomić saznao da je Srpska demokratska stranka (SDS) preuzela vlast u Prijedoru.

Gospodin Tomić je ispričao u sudnici da se nije pridržavao policijskog sata. Opisao je kako se svake noći jedna grupa od 20-30 stanovnika Ljubije spontano okupljala u tom kafiću i kako su išli u šetnje od 30 do 45 minuta, sve dok ih policija ne bi rastjerala.

Uveče 24. maja 1992., g. Tomić je ponovo bio u kafiću kada je jedan čovjek iz Donje Ljubije došao i rekao da se vojska sprema da napadne. Gospodin Tomić je ispričao da je obukao uniformu i sa nekoliko drugih Srba, Hrvata i Muslimana krenuo prema Donjoj Ljubiji. Na pola puta su ih zaustavili pripadnici Teritorijalne odbrane koji im nisu dali da prođu dalje.

Do sredine juna, niko nije mogao izaći iz Ljubije. Telefonske linije su prekinute, nisu imali komunikaciju s Prijedorom, autobusi nisu radili – nisu nigdje mogli otići. “Bili smo potpuno izolovani,” rekao je g. Tomić.

U noći između 13. i 14. juna 1992., dva srpska vojnika, obojica njegove komšije, došli su u stan g. Tomića i uhapsili ga. Strpali su ga u jedan kombi u kojem se nalazilo dvanaestak ljudi koji su uhapšeni te iste noći. Svi su bili Muslimani ili Hrvati, muškarci starosti između 16 i 60 godina. Jedan od njih je bio premlaćen i bosonog; jedan drugi je bio u pidžami. Svi su odvedeni u logor Keraterm, nekadašnju fabriku keramičkih proizvoda u predgrađu Prijedora. Kako će g. Tomić kasnije saznati, u logoru Keraterm je bilo zatočeno 115 muškaraca iz njegovog mjesta.

Logor se sastojao od jedne velike zgrade na dva sprata, od čega su četiri prostorije u prizemlju, prozvane prostorijama 1, 2, 3 i 4, korištene za smještaj zatočenika. Gospodin Tomić je proveo skoro tri sedmice stiješnjen zajedno sa nekih 400 ljudi u prostoriji 2, koja je bila široka 15 do 20 metara, duga 18 do 20 metara i imala betonski pod.

Nekoliko sati nakon njegovog dolaska, iznenada je nastala pometnja. Svi su, uključujući i novopridošle zatočenike, potrčali u prostorije i g. Tomić je čuo ljude kako govore: “eno Duće.” Optuženi pred MKSJ-om Dušan (Duško) Knežević, po nadimku Duća, bio je srpski vojnik koji je često posjećivao logor i svaki put kada bi došao, prema riječima g. Tomića, ljudi su bili premlaćivani i ubijani. Knežević i još jedan vojnik ušli su u prostoriju 2 i tražili jednog čovjeka koji je navodno silovao neke srpske žene. Kada su ga Knežević i taj drugi vojnik pronašli, premlatili su ga.

Nakon što su završili, počeli su udarati jednog drugog zatočenika Emsuda Bahonjića, kojeg su zvali “snajperista” ili “Singapurac.” Bahonjić je ležao u uglu prostorije 2. “Mogli smo samo osjetiti kako se od njega širi strašan zadah,” rekao je g. Tomić. “Nije se pomjerao danima. Bio je strašno pretučen, ali još živ.” Knežević je naredio Bahonjiću da ustane. Međutim, prema riječima g. Tomića, ovaj se nije mogao pomjeriti. Knežević ga je šutnuo nogom nekoliko puta i nakon dan ili dva Bahonjić je izdahnuo.

To nije bio prvi put da je g. Tomić tokom nekoliko sedmica koliko je bio u logoru Keraterm vidio ili čuo kako batinaju zatočenike. Gospodin Tomić je ispričao u sudnici kako je jedan 17-godišnji momak, Albanac, po imenu Jusufi, prozvan da izađe i premlaćen. Ispričao je u sudnici kako je Jovan Radočaj, jedan srpski zatočenik takođe izveden i premlaćen odmah ispred zgrade. Gospodin Tomić je rekao da je Radočaj navodno glasao za pretežno muslimansku Stranku demokratske akcije (SDA) i da je u svojoj kući imao plakate SDA. Dok je g. Radočaj izlazio iz prostorije, g. Tomić ga je čuo kako kaže: “Sve je gotovo.” Ubijen je te iste noći.

Najgora noć koju je g. Tomić doživio u logoru Omarska bila je kada ga je počeo tući stražar po imenu Kvočka. Zatim mu se pridružilo nekoliko drugih muškaraca, pa onda još nekoliko, dok ga na kraju nisu tukla osmorica.

Tokom nekoliko sedmica koje je proveo u logoru Keraterm, g. Tomić je vidio kako svakodnevno dovode nove zarobljenike. Najčešće ih je dovodio čovjek po imenu Milan Ćurguz, zvani Krivi. Međutim, on je i pomagao zatočenicima dok su bili unutra. Jednom je g. Tomiću donio hranu i rekao je kako će ga pomaganje zatvorenicima koštati života. “Pomaganje zatvorenicima je bilo jako nepopularno,” rekao je g. Tomić. Milan Ćurguz je zaista ubijen, a g. Tomić vjeruje da je glavni razlog za to bilo upravo to što je pomagao zatvorenicima.

Kasnije, 6. avgusta 1992., na dan kada je g. Tomić stigao u logor Trnopolje, brat Milana Ćurguza Pero, koji je radio za Crveni krst, rekao je g. Tomiću da je siguran da su Milana ubili Srbi, pripadnici jedinice s kojom je Milan bio na zadatku. Međutim, g. Tomić je rekao da je pola sata kasnije stigla ekipa Televizije Banja Luka i da je Pero Ćurguz izjavio za kamere da su balije [pogrdan naziv za Muslimane] ubile njegovog brata, i da ne samo da su ga ubili, već i da su mu otkinuli glavu. “Tako da je to bila drugačija priča od one koju je nama ispričao,” rekao je g. Tomić.

Gospodin Tomić je svjedočio da su i drugi policajci iz Ljubije dovodili zatvorenike u logor, i među njima spomenuo Dragu Tokmadžića [Hrvat] i Esada Islamovića. Jednog dana, po riječima g. Tomića, njih dvojica su ponovo zajedno došli u logor. “Mislili smo da su doveli nove zarobljenike,” rekao je g. Tomić, “ali tog dana su oni dovedeni kao zarobljenici.” Jedne noći su izvedeni iz prostorije 4 i g. Tomić je mogao čuti kako ih tuku. Među glasovima je prepoznao glas Duška Kneževića, i pred MKSJ-om osuđenog Zorana Žigića, još jednog posjetioca logora kojeg je g. Tomić znao iz viđenja [i kojeg je Međunarodni sud kasnije osudio za zločine počinjene u logorima Keraterm i Omarska]. Gospodin Tomić je izjavio da je Drago Tokmadžić te noći podlegao povredama, dok Esad Islamović preživio i kasnije je odveden u bolnicu.

Tokom vremena koje je proveo u Keratermu, stražari su jednom prilikom pozvali pet do šest zatočenika da se dobrovoljno jave za rad van logora. Tog cijelog dana, zatvorenici su nosili i sortirali robu u jednom skladištu. Gospodinu Tomiću je rečeno da je ta roba – među kojom su bili televizori, kućanski aparati, namještaj i traktori – pokradena u selima koja su spaljena. Kada je upitan u sudnici zašto bi se neko dobrovoljno prijavio za takav rad, g. Tomić je odgovorio: “Možda je glavni razlog zašto bi neko radio takvu vrstu posla bilo očekivanje da će dobiti još nešto za jelo.”

Tokom skoro tri sedmice koje je proveo u logoru Keraterm, g. Tomić nikada nije ispitivan, niti mu je ikada rečeno zašto je zatočen.

Dana 4. jula 1992, g. Tomić i još 115 zatočenika iz njegovog mjesta prebačeni su u logor Omarska. Gospodin Tomić je svjedočio da se u logoru Omarska prema njima postupalo na “zvjerski način. Nije bilo nikakvih pravila. Nije uopšte bilo ljudskog dostojanstva. Ubijali su nas. Radili su šta god su htjeli.” Tokom tri sedmice koliko je proveo u logoru Keraterm, g. Tomić je rekao da je ubijeno desetak ljudi, dok je u logoru Omarska svakog dana ubijano najmanje 10 ili 15 zatočenika, ako ne i više.

Stražari i posjetioci, koji su svi bili u uniformama, tukli su zatočenike u Omarskoj u svako doba dana ili noći, a kako je g. Tomić izjavio, mnogi od njih su tukli i njega. “[S]vakodnevne tuče [su bile tako redovne],” izjavio je g. Tomić, “[da više] nisu bile nešto posebno. Jednom su me pretukli tako da sam četiri dana bio u komi. Bio sam izbačen na hrpu leševa i tu me je našao jedan od kolega i vratio me nazad među žive.”

Najgora noć koju je g. Tomić doživio u logoru Omarska bila je kada ga je počeo tući stražar po imenu Kvočka. Zatim mu se pridružilo nekoliko drugih muškaraca, pa onda još nekoliko, dok ga na kraju nisu tukla osmorica. Gospodin Tomić je rekao da je Kvočka bio brat jednog od komandanata logora Miroslava Kvočke [kojeg je Međunarodni sud osudio za zločine u logoru Omarska].

Gospodin Tomić je svjedočio da su jednoga dana sredinom jula zatočenike u Omarskoj pripremali da pjevaju pjesme, jer je trebala doći jedna delegacija iz Banja Luke i oni su je trebali dočekati. Kada je delegacija stigla helikopterom, zatočenici su pjevali srpske nacionalističke pjesme s podignuta tri prsta u znak srpskog pozdrava. Najviše desetak članova delegacije, među kojima je bio i predsjednik opštine Banja Luka, obišli su logor, kao i prostorije u kojima su držani zatvorenici.

Gospodin Tomić je u logoru Omarska ostao do približno 6. avgusta, kada je prebačen u logor Trnopolje.

Tokom unakrsnog ispitivanja, branilac je pitao g. Tomića da li je pojava nacionalnih stranaka poremetila odnose među ljudima koji su do tada bili složni. Gospodin Tomić je odgovorio: “U mom slučaju, ne. Sa svojim prijateljima sam ostao prijatelj.”

Ante Tomić je svjedočio 5. i 6. aprila 2001. u predmetu protiv Duška Sikirice, komandanta obezbjeđenja u logoru Keraterm, te Damira Došena i Dragana Kolundžije, koji su bili komandanti smjene straže u logoru. Nakon što je optužba završila izvođenje dokaza protiv njih, sva trojica su se izjasnili krivim za progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, a ostale tačke optužnice su odbačene. Pretresno vijeće ih je osudilo na 15 (Sikirica), pet (Došen) i tri (Kolundžija) godine zatvora.

> Pročitajte cjelokupno svjedočenje Ante Tomića (na engleskom)

 

<  Nazad