Website o naslijeđu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju

Od zatvaranja MKSJ-a 31. decembra 2017., Mehanizam održava ovaj website u okviru svoje misije očuvanja i promovisanja naslijeđa međunarodnih krivičnih sudova UN-a.

 Posjetite website Mehanizma.

Dr. Idriz Merdžanić

Jedno dijete, žensko, kojem su obje noge, potkoljenice su bile odbijene. … Jedino što su rekli: 'Umrite balije, ionako ćemo vas sve pobiti'.

Dr. Idriz Merdžanić, bosanski ljekar koji je liječio žrtve logora Trnopolje, govori o tome kako je pokušao da organizuje evakuaciju dvoje povrijeđene djece iz Kozarca, gradića u sjeverozapadnoj Bosni. Svjedočio je u predmetu protiv Milomira Stakića 10. i 11. septembra 2002.

Pročitajte priču i svjedočenje

Dr. Idriz Merdžanić je bio 33-godišnji bosanski doktor iz grada Prijedora na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine kada je u aprilu 1992. počeo rat. Prije rata, prema njegovim riječima, dr. Merdžanić nije primijetio nikakve probleme između različitih etničkih grupa koje su živjele u Prijedoru. “Među Srbima sam imao mnogo prijatelja,” rekao je dr. Merdžanić, “Mislim da sam imao više prijatelja Srba nego bilo koje druge nacionalnosti.”
Neko je morao ubijediti mog komšiju Srbina, s kojim sam proveo čitav život, da sam ja njegov neprijatelj i da me treba ubiti.

U noći između 29. i 30. aprila, srpske snage su preuzele vlast u gradu Prijedoru. Dr. Merdžanić je izjavio da su u naletu zauzeli sve važnije zgrade, uključujući i zgradu opštine, suda i doma zdravlja u Prijedoru, te postavili kontrolne punktove gdje je i on zaustavljen na putu prema poslu.

Dana 24. maja 1992., oko podneva, srpske snage su napale mjesto Kozarac, a da ženama, djeci i starcima nisu dozvolili da ga prethodno napuste. U to vrijeme, dr. Merdžanić je radio u ambulanti u Kozarcu. Tokom dva dana koliko je trajao napad, liječio je veliki broj civila koji su povrijeđeni u granatiranju. Među njima se nalazilo i dvoje djece: “Jedno dijete, žensko, kojem su obje noge, potkoljenice bile odbijene. Curica je umirala.” Dr. Merdžanić je pokušao da organizuje evakuaciju to dvoje djece, ali za to nije dobio dozvolu. “Umrite Balije” – pogrdan naziv za Muslimane – “umrite tamo,” rečeno mu je. “Ionako ćemo vas sve pobiti.’”

Fotografija zatočenika logora Trnopolje
(Dokazni predmet Tužilaštva S321-7 u predmetu Stakić)

Nakon što se Kozarac predao 26. maja 1992., tri srpska vojnika su došla u ambulantu i zarobila Dr. Merdžanića i njegove kolege. Jedan od njih je pretresao zgradu i vikao da ih sve treba pobiti. Drugi vojnik je napustio ambulantu i vratio se u zelenom vojnom kamionu s oznakama Jugoslovenske narodne armije (JNA) na koji su dr. Merdžanić i njegove kolege utovarili sve medicinske zalihe koje su imali i koje on više nikada nije vidio.

Dok su ih srpski vojnici vodili prema centru Kozarca i dalje prema logoru Trnopolje, dr. Merdžanić je vidio vojnike kako provaljuju u oštećene kuće i pljačkaju ih.

Kada su stigli u logor Trnopolje, dr. Merdžanić i njegove kolege su odvedeni u ambulantu. Ispočetka su vjerovali da će, pošto su civili, biti pušteni nakon provjere identiteta. Nakon nekoliko dana, shvatili su da neće otići. Za cijelo to vrijeme, stizali su novi autobusi puni ljudi. “Logor je bio pun do zadnjeg mjesta,” izjavio je dr. Merdžanić. Muškarci su odvajani od žena. Većina muškaraca se nalazila u zgradi škole, dok su žene i djeca smještani u mjesnu zajednicu.

Drugog dana po njihovom dolasku, kada je pala noć, prema riječima dr. Merdžanića, “počela je vrlo glasna pucnjava..” On i njegove kolege su se bacili na pod ne znajući šta se dešava. “Tek sljedećeg dana smo saznali da su samo pucali u zrak iz zabave.”

Dr. Merdžanić je u sudnici opisao uslove u logoru. On i njegove kolege, kao i svi ostali u logoru, spavali su na podu. Uprava logora im nije davala hranu. Na početku su mještani donosili nešto hrane u logor. Nakon toga je srpski Crveni krst organizovao da se djeci donosi mlijeko i da zatočenici plaćaju hljeb. Kasnije su stražari u logoru pratili zatočenike u potrazi za hranom. Dr. Merdžanić je izjavio da su on i njegove kolege hranu dobijali od lokalnih Srba koji su bili njegovi pacijenti i koji su dolazili u ambulantu na pregled. Međunarodni crveni krst je nakon posjete logoru 15. avgusta 1992. organizovao dostavu hrane u logor.

Kada su dr. Merdžanić i njegove kolege stigli u logor, u logoru je bilo nešto vode, ali kako je bila žučkasta i očigledno ne baš čista, nisu je koristili. Nekoliko dana kasnije, u logoru je u potpunosti nestalo vode. Dr. Merdžanić je izjavio da se ljudi nisu mogli oprati ili promijeniti odjeću. U školskoj zgradi su se nalazili toaleti, ali su se uskoro napunili. U ambulanti uopšte nije bilo toaleta, već su organizovali da se u blizini školske zgrade iskopaju septičke jame.

Oko logora Trnopolje su bili postavljeni stražari, a logor je bio okružen žicom, preko koje se, prema riječima dr. Merdžanića, moglo lako preskočiti. “Ali čak i da nije bilo kontrolnih punktova i stražara, da je bila nacrtana samo jedna crta, ne bi smio niko preći.” Dr. Merdžanić je izjavio da su na različitim mjestima bila postavljeni mitraljezi čije su cijevi bile uperene prema logoru.

G. Stakić je ovdje. On je ljekar kao i ja i on je donosio odluke u vezi s logorima. Znao je da smo tamo. Znao je za desetine doktora koji su odvedeni u Omarsku i ubijeni. Zašto? Zbog čega? Zašto su ti ljudi ubijeni?

U mjesecima koje je dr. Merdžanić proveo u logoru, pružao je ljekarsku pomoć nekoliko silovanih žena. S prozora ambulante, dr. Merdžanić i njegovi kolege mogli su vidjeti muškarce kako noću odlaze u ženske spavaonice, s upaljenim baterijama osvjetljavaju žene i odvode one koje bi im se svidjele. Neke od tih žena su kasnije došle u ambulantu i tražile pomoć. Dr. Merdžanić je uspio da nekoliko njih pošalje na ginekološki odjel bolnice u Prijedoru kako bi se ustanovilo da se radi o silovanju. Kasnije je otkrio da su zaista bile silovane.

Dr. Merdžanić je izjavio da je vojni upravnik Trnopolja pokušao da kazni jednog silovatelja. Kada su ostali vojnici za to saznali, napili su se, dovezli dva tenka ispred glavne kasarne i dali ultimatum da se navedeni vojnik oslobodi ili će pucati u kasarnu. Taj vojnik je oslobođen.

U junu i julu 1992. godine, premlaćivanja u logoru su bila učestala. Jedna od prostorija ambulante je korištena za ispitivanje i premlaćivanje zatočenika. Dr. Merdžanić i njegovi kolege čuli su zvuke premlaćivanja i jauke, te srpske vojnike kako verbalno zlostavljaju žrtve. Neki od njih su dovedeni u ambulantu i dr. Merdžanić i njegovi kolege su im previjali rane, koje su, kao je izjavio, uglavnom bile povrede od udaraca tupim predmetom ili posjekotine od noža. Izjavio je da je jedan zatočenik zadobio posjekotinu ispod koljena tako da mu je presječen jedan živac. Zbog toga nije mogao pomjerati stopalo i uvijek ga je vukao za sobom.

Fotografija zatočenika logora Trnopolje
(Dokazni predmet Tužilaštva S321-14 u predmetu Stakić)

Jedan od kolega dr. Merdžanića je imao fotoaparat kojim je slikao povrede koje su nanošene zatočenicima kako bi jednog dana one mogle dokazati šta se događalo. Kako bi smanjili rizik po same sebe, osoblje ambulante je povrijeđene zatočenike fotografisalo krišom. Kada je u avgustu 1992. u logor došla jedna novinarska ekipa iz Velike Britanije, dr. Merdžanić im je uspio predati film.

Prema riječima dr. Merdžanića, na fotografiji se vidi muškarac po imenu Nedžad Jakupović koji je doveden u ambulantu iz prostorije u kojoj su se vršila premlaćivanja. Lice mu je bilo krvavo i u modricama, a oči tako natečene da je jedva mogao gledati. Ručni zglob mu je bio polomljen, a po koži na rukama su bili urezani tragovi žice. Osoblje ambulante ga je krišom fotografisalo jer je čovjek bio u polusvjesnom stanju.

Dr. Merdžanić je izjavio da je u logoru Trnopolje ubijeno oko 200 muškaraca, dok su ostali umrli zbog toga što im osoblje ambulante nije moglo dati odgovorajuće lijekove.

Dr. Merdžanić je bio jedan od posljednjih koji je napustio Trnopolje 30. septembra 1992. Na kraju je završio u izbjegličkom kampu u Karlovcu, u Hrvatskoj. Rekao je da niko nije mogao napustiti zatočenički logor Trnopolje a da prethodno ne potpiše potvrdu kojom se odriče imovine u korist Srba. Imovina dr. Merdžanića, kao i većine Muslimana u Prijedoru, je uništena. U vrijeme kada je svjedočio 2002. godine, dr. Merdžnić nije bio u Prijedoru od 1992. godine.

Kada ga je sudija Wolfgang Schomburg zamolio da dâ svoje mišljenje o tome ko je odgovoran za ono što se 1992. godine desilo na području Prijedora, dr. Merdžanić je rekao da vjeruje da su srpski političari koristili propagandu kako bi svoj narod uvjerili da se suprotstave Muslimanima i Hrvatima. “Neko je morao ubijediti mog komšiju Srbina, s kojim sam proveo čitav život, da sam ja njegov neprijatelj i da me treba ubiti”.

Dr. Merdžanić je dodao sljedeće: “Zašto sam ja strpan u logor i tamo držan tako dugo? Šta sam uradio? Mogu li navesti barem jednu stvar koju sam loše uradio? G. Stakić je ovdje. On je ljekar kao i ja i on je donosio odluke u vezi s logorima. Znao je da smo tamo. Znao je da je njegov kolega Jusuf Pašić, koji je bio pred penzijom, odveden u Omarsku i tamo ubijen. Znao je za desetine doktora koji su odvedeni u Omarsku i ubijeni. Zašto? Zbog čega? Zašto su ti ljudi ubijeni? Ti ljudi su bili muslimanska inteligencija i značili su nešto, bili su to ugledni ljudi. Postoji li odgovor na sve ovo?”

Dr. Idriz Merdžanić je svjedočio u predmetu protiv Milomira Stakića, vodeće ličnosti u opštinskim vlastima u Prijedoru, 10. i 11. septembra 2002. Međunarodni sud je Milomira Stakića proglasio krivim za zločine počinjene, između ostalog, u Kozarcu i logoru Trnopolje i osudio ga na 40 godina zatvora.

> Pročitajte cjelokupno svjedočenje dr. Idriza Merdžanića (na engleskom)

<  Nazad