Website o naslijeđu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju

Od zatvaranja MKSJ-a 31. decembra 2017., Mehanizam održava ovaj website u okviru svoje misije očuvanja i promovisanja naslijeđa međunarodnih krivičnih sudova UN-a.

 Posjetite website Mehanizma..

Ivo Atlija

… bila je hrpa od nekih 10 - 12 leševa … ali su virile vani glave, ruke, noge.

Ivo Atlija, bosanski Hrvat, govori o ubistvima koja su se desila 1992. godine na području oko njegovog sela u opštini Prijedor u Bosni i Hercegovini. Svjedočio je 3. i 4. jula 2002. u predmetu protiv Milomira Stakića.

Pročitajte priču i svjedočenje

Ivo Atlija je rođen u Briševu, hrvatskom selu s oko 120 kuća smještenom u opštini Prijedor, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine. Godine 1992., kada je počeo rat, živio je u gradu Prijedoru. Kao i većina muškaraca iz njegovog sela, radio je u rudniku željezne rude u susjednom gradiću Ljubiji.
Bili su prestrašeni i stalno su ponavljali da Srbi ubijaju koga god stignu, da siluju žene i pale kuće.

U svom svjedočenju pred Međunarodnim sudom, g. Atlija je izjavio da je klima između tri etničke skupine u toj opštini postala napeta s početkom izborne kampanje u Bosni i Hercegovini 1990. godine. Prema njegovom mišljenju, glavni uzrok je bila agresivna propaganda Srpske demokratske stranke (SDS). “Govorimo o verbalnoj propagandi, prije svega, gdje su pripadnici drugih nesrpskih nacionalnosti nazivani ustašama, fundamentalistima, balijama, Turcima i drugim sličnim pogrdnim nazivima” objasnio je g. Atlija.

Među mnogo drastičnije primjere takve propagande, g. Atlija je naveo izvještaj Radija Prijedor u kojem se tvrdilo da je dr. Mirsad Mujadžić srpskim ženama ubrizgavao injekcije tako da samo rađaju žensku djecu, kako bi se smanjio natalitet među Srbima u tom dijelu Bosne i Hercegovine. G. Atlija je rekao da mu je bilo teško da shvati zašto su Srbi prihvatali takvu propagandu bez pogovora. Upitan kako je to uticalo na nesrpsko stanovništvo, g., Atlija je odgovorio: “Živjeli smo u velikom strahu.”

Gospodin Atlija je izjavio da je približno u to vrijeme on takođe viđao kako sve više ljudi na ulici nosi oružje, a većina njih su bili Srbi. Oni Srbi koje je on poznavao rekli su da se naoružavaju da odbrane Jugoslaviju, da sve Srbe zadrže u jednoj državi i da spriječe da Bosna i Hercegovina postane ustaško tlo ili “džamahirija” (pogrdan naziv za državu pod muslimanskom dominacijom).

Nakon što je SDS preuzeo vlast u Prijedoru u noći između 29. i 30. aprila 1992., g. Atlija, kao i mnogi drugi nesrbi, otpušten je s posla. “Otišao sam ujutro na posao,” prisjetio se g. Atlija, “i vidio sam kontrolne punktove, bunkere duž puta, naoružane srpske vojnike, srpske zastave ispred zgrade opštine.” Nakon što mu je rečeno da se vrati kući, g. Atlija se nije vratio u Prijedor, već je otišao u svoje rodno selo Briševo, gdje je ostao nekoliko narednih mjeseci.

Pošto se Briševo nalazilo na većoj nadmorskoj visini, g. Atlija je mogao da vidi šta se događa u drugim selima u okolini, između ostalog i u selima koja su bila većinom muslimanska. Među njima je bilo i selo Hambarine, koje je, po riječima g. Atlije, počelo da se granatira 23. maja 1992. u podnevnim satima. “Mogao sam vrlo jasno da čujem pucnjeve i [vidim] ljude kako se kreću u pravcu Hambarina, vojnike kako se zaustavljaju i kreću prema Hambarinama. Mogao sam da vidim kuće kako gore. Mogao sam da vidim dim i čujem detonacije,” ispričao je Ivo Atlija.

Na dan napada, oko 400 izbjeglica, mahom žena, djece i starijih muškaraca, pobjegli su iz sela. “Bili su prestrašeni,” izjavio je g. Atlija, “i stalno su ponavljali da Srbi ubijaju koga kod stignu, da su siluju žene i pale kuće.”

Atlija je izjavio da je dana 27. maja 1992., bez upozorenja takođe granatirano i Briševo. Njegovo selo nije pružilo nikakav otpor: “Nije ispaljen niti jedan jedini metak,” izjavio je Atlija. Stanovnici sela su predali pet ili šest lovačkih pušaka i nekoliko pištolja koji su bili u legalnom vlasništvu i pristali da srpskoj strani dozvole da pretraže njihove kuće u potrazi za oružjem. Niko to nikada nije učinio.

Dok su sela u tom području napadana, prema riječima g. Atlije, Radio Prijedor se hvalio velikim uspjesima srpske vojske, tvrdeći da su uporišta ustaških fundamentalista pala, te da je veliki broj ustaša i Zelenih beretki [što se odnosilo na muslimanske snage] likvidiran.

Prema svjedočenjima očevidaca, bili su prisiljeni da sami sebi iskopaju grob, a onda su ubijeni istim alatkama koje su koristili da iskopaju grob.

Prvih nekoliko sedmica nakon što je njegovo selo granatirano bilo je relativno mirno, ali stanovnici sela nisu mogli izaći da kupe hranu i medicinske potrepštine. “Selo je bilo potpuno blokirano. Niko nije mogao ući i niko nije mogao izaći,” g. Atlija je ispričao u sudnici. Dvoje ljudi koji su imali dijabetes bili su u kritičnom stanju jer nisu mogli dobiti inzulin. Inače, stanovnici sela su mogli živjeti relativno normalno od hrane iz svojih povrtnjaka.

Dva mjeseca nakon što je granatirano Briševo, počela su hapšenja i premlaćivanja koja je Atlija takođe opisao u sudnici. Dana 24. juna 1992., došla su tri ili četiri policajca iz Ljubije i uhapsila nekoliko osoba u Briševu. Atlija je kasnije saznao da su ti ljudi odvedeni u zatočeničke logore Keraterm, Omarsku i Manjaču, gdje su neki ubijeni, dok su drugi na kraju razmijenjeni. Sredinom jula, jedna grupa srpskih mladića iz susjednog sela pretukla je i zlostavljala jednog čovjeka iz Briševa i njegovu braću, pri čemu su im odvijačima nanosili posjekotine.

Dana 23. jula 1992., rođak g. Atlije je došao kod njega u panici i rekao da su Srbi iz susjednog sela došli da ga upozore da se dvije brigade pripremaju da očiste Briševo sljedećeg dana. U tri sata ujutro 24. jula 1992., g. Atliju je probudila eksplozija. Roditelji g. Atlije su se sklonili u podrumu komšijine kuće dok je on trčao od kuće do kuće, skrivajući se na različitim mjestima. Djelovanje artiljerije i pješadije se nastavilo tokom cijelog dana i sljedeće noći.

Iz podruma u kojem se krio, vidio je grupu od 10 do 12 vojnika koji su stajali 200 metara od kuće. Vojnici su naredili ljudima u kući da se raziđu i da svako ide svojoj kući. Deset minuta kasnije, začuli su povici iz kuće iz koje su upravo otišli. Kada je Ivo Atlija tamo otrčao, vidio je svoju majku kako plače i viče: “Bježi,” rekla je, “bježi, ubili su ti oca.”

Atlija je otrčao i sakrio se iza jednog drveta u šumi. Vidio je veliku grupu vojnika kako zaključavaju njegovu majku u svinjac i tri do četiri vojnika kako udaraju muškarca po imenu Pero Dimač, koji je stajao s njegovom majkom. Psovali su g. Dimača i govorili: “Nek mu sad pomogne katolički Isus.” Natjerali su Dimača da se moli prema katoličkim običajima i ismijavali ga. Gađali su ga Biblijom i natjerali da skine odjeću i ostane u donjem rublju. Dok su ga tukli, tjerali su ga da trči od jednog do drugog. “Pero je plakao,” izjavio je g. Atlija, “i nisam vidio ni da se čak pokušao odbraniti.” Jedan od vojnika mu je naredio da trči a onda mu pucao u glavu. G. Atlija je čuo jednog od vojnika kako kaže: “Ustaško pseto je palo u vodu.”

S mjesta na kojem se krio, g. Atlija je vidio kako kuće gore i vojnike kako pljačkaju televizore, klima uređaje, videorekordere, radio aparate i namještaj. Uokolo sela je takođe bilo razbacano 68 leševa, među kojima je bilo 14 žena, dva dječaka mlađa od 16 godina i četvoro invalida.

Ivo Atlija je prošao kroz druga sela u opštini i učestvovao u sahranjivanju mnogih leševa. G. Atlija je izjavio da je u selu Stara Rijeka, “pod jednom velikom kruškom bila hrpa od nekih deset-dvanaest leševa. Teško za prebrojiti točno koliko jer su bili djelomično posuti zemljom, ali su virile vani glave, ruke, noge...” Bila su to tijela mladića koji po riječima g. Atlije nisu imali više od 20 godina.

U zaseoku zvanom Mlinari, Atlija je vidio tijela s nepravilno oblikovanim ranama, za koje je kasnije saznao da su nanesene ašovima i pijucima koje je vidio pored tijela. “Prema svjedočenjima očevidaca, bili su prisiljeni da sami sebi iskopaju grob, a onda su ubijeni istim alatkama koje su koristili da iskopaju grob,” rekao je Atlija. Takođe je sahranio i svog oca koji na leđima imao tri rane od vatrenog oružja.

U avgustu 1992. Ivo Atlija se susreo s Milomirom Stakićem, osuđenim pred MKSJ-om, koji je bio dio delegacije koju su činile još dvije osobe kako bi zatražio pomoć da napuste Bosnu i Hercegovinu. Stakić je rekao da mogu otići i zauzeti prazne kuće u susjednom selu, ali da im ne može pomoći da se isele.

Međutim, Ivo Atlija je uspio da 17. novembra 1992. napusti Bosnu i Hercegovinu i ode u Zagreb, Hrvatska. Pridružio se konvoju koji su organizovale srpske vlasti zajedno s Visokim komesarijatom Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR) i mirovnim snagama UN-a (UNPROFOR). Prije nego što je otišao, on i drugi iz konvoja su prisiljeni da potpišu izjavu da odlaze prema vlastitoj želji, kao i potvrdu kojom svoju imovinu prepisuju srpskim vlastima. Tokom svog svjedočenja 2002. godine, Ivo Atlija je rekao da se, koliko je to njemu poznato, niko nije vratio da živi u selo Briševo.

Ivo Atlija je svjedočio 3. i 4. jula 2002. u predmetu protiv Milomira Stakića, vodeće ličnosti u opštinskim vlastima u Prijedoru. Međunarodni sud je Milomira Stakića proglasio krivim za istrebljenje, ubistvo i progon nesrpskog stanovništva u Prijedoru i osudio ga na 40 godina zatvora.

> Pročitajte cjelokupno svjedočenje Ive Atlije (na engleskom)

<  Nazad