Mediji

Press Release . Communiqué de presse . Saopštenje za javnost
(Isključivo za medije. Nije službeni dokument.)

TRIAL CHAMBERS

CHAMBRES DE 1ere INSTANCE

RASPRAVNA VIJEĆA

 

Den Haag, 3. ožujka 2000.
JL/P.I.S./474-t

GENERAL BLAŠKIĆ PROGLAŠEN KRIVIM PO SVIM TOČKAMA OPTUŽNICE I OSUĐEN NA 45 GODINA

Danas, u petak 3. ožujka 2000., Raspravno vijeće I (u sastavu: sudac Claude Jorda, predsjedavajući, sudac Almiro Rodrigues i sudac Mohamed Shahabuddeen) izdalo je svoju obrazloženu presudu u predmetu Tihomira Blaškića i osudilo ga na kaznu zatvora.

Blaškić je osuđen na 45 godina zatvora nakon što je proglašen krivim temeljem individualne krivične odgovornosti i odgovornosti nadređenog po svim točkama optužnice koja je podignuta protiv njega, osim jedne (točke 2) koju je tužilac povukao.

Utvrđeno je da je Blaškić osobno naredio znatan broj napada i da nije spriječio niti kaznio zločine koje su vršili oni koji su bili pod njegovim zapovjedništvom.

Kao predsjedavajući sudac, Claude Jorda je u sažetku presude koja je javno pročitana u sudnici, izjavio sljedeće:

"Zločini koje ste počinili, generale Blaškiću, izuzetno su teški. Ta ratna djelovanja provođena bez obzira na međunarodno humanitarno pravo i iz mržnje prema drugome, ta porušena sela, te zapaljene i uništene kuće i staje, ti ljudi prisiljeni da napuste svoje domove, ti izgubljeni, slomljeni životi - sve je to neprihvatljivo."

U vezi s množinom zločina počinjenih u Lašvanskoj dolini, sudac Jorda je primijetio sljedeće:

"Dana 16. travnja 1993. u 5:30 sati i tokom idućih nekoliko dana, Lašvanska dolina postala je poprište brojnih zločina: ubijanja i ranjavanja civila, paleža kuća, rušenja minareta, razaranja džamija, razdvajanja žena i djece od muškaraca tako da im nije preostalo drugo doli bijeg, zatvaranja i premlaćivanja muškaraca te njihovog odvođenja na kopanje rovova sve do na sam front."

Konkretno o masakru u Ahmićima, sudac je rekao:

"Stanovnici Hrvati otišli su prethodne večeri. Ostali su samo oni koji su naoružani i žele ubijati. Ubijati uspaničene Muslimane koji su se trgnuli iz sna usred noći, izašli iz kuće i dali se u bijeg, kad su ih pokosili meci vojnika koji su ih čekali. Muslimane među kojima su bile žene, djeca i starci, koje su silom odvodili iz njihovih domova kako bi ih ubili. Muslimane koji su se sakrili pod krevet ili u podrum i koji su živi izgorjeli zajedno sa svojom kućom."

PODACI O SLUČAJU

Prema drugoj izmijenjenoj optužnici od 25. travnja 1997., od svibnja 1992. do siječnja 1994., pripadnici oružanih snaga Hrvatskog vijeća obrane (HVO) počinili su teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava protiv bosanskih Muslimana u Bosni i Hercegovini. U optužnici se navodi da je tokom čitavog predmetnog vremena optuženik imao čin pukovnika HVO-a kao i da je 27. lipnja 1992. postao zapovjednik HVO-a za operativnu zonu središnja Bosna. Početkom kolovoza 1994. promaknut je u čin generala i imenovan zapovjednikom HVO-a.

Optužnica tereti optuženika na temelju individualne krivične odgovornosti (članak 7(1) Statuta Međunarodnog suda) i na temelju odgovornosti nadređenog (članak 7(3)), za:

teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. (članak 2 – namjerno lišavanje života; namjerno nanošenje teške patnje ili ozbiljne tjelesne ili zdravstvene povrede; masovno razaranje imovine; nečovječno postupanje; uzimanje civila za taoce),

kršenja ratnog prava i običaja (članak 3 – razaranje koje nije opravdano vojnom nuždom; protivpravan napad na civile; protivpravan napad na civilne objekte; ubojstvo; nasilje nad životom i osobom; pljačka javne i privatne imovine; razaranje ili namjerno nanošenje štete vjerskim ili obrazovnim institucijama; surovo postupanje; uzimanje talaca), i

zločine protiv čovječnosti (članak 5 – progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi; ubojstvo; nečovječni postupci).

Suđenje je započelo 24. lipnja 1997. Tužiteljstvo je završilo s izvođenjem svojih dokaza 29. srpnja 1998, a obrana je počela izvoditi dokaze 7. rujna 1998. Završna izlaganja su trajala od 26. do 30. srpnja 1999. Tužiteljstvo je pozvalo 104 svjedoka, obrana 46, a Raspravno vijeće devet.

GLAVNI PRAVNI NALAZI

U svojoj presudi, Raspravno vijeće je navelo da je sukob o kojem je riječ bio po svom karakteru međunarodni, i to i zbog direktne umiješanosti Hrvatske vojske (HV) i zbog postojanja opće kontrole Hrvatske nad snagama i vlastima bosanskih Hrvata.

Kao što je sudac Jorda naglasio u svom sažetku,

Republika Hrvatska se nije zadovoljila samo s ulogom promatrača, niti da samo pokuša zaštiti svoje granice. Ona je intervenirala u sukobu između bosanskih Muslimana i Hrvata.

Sukob koji je naoko unutrašnji može postati međunarodni na dva načina: direktno, izravnom miješanjem neke strane zemlje, ili indirektno, ako jedna strana u sukobu djeluje pod ukupnom kontrolom strane sile. U slučaju pred nama, Raspravno vijeće se osvjedočilo da je sukob bio međunarodnog karaktera zbog direktnog sudjelovanja HV-a u sukobu i zbog ukupne kontrole Hrvatske nad snagama i vlastima bosanskih Hrvata. Pored dokaza o direktnom miješanju HV-a u Bosni, Pretresno vijeće je donoseći svoj zaključak uzelo u obzir nekoliko elemenata: 1) nacionalističke i ekspanzionističke političke stavove tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana, 2) zajedničke ciljeve i težnje Hrvatske i bosanskih Hrvata, 3) odluke koje su donošene ili kontrolirane od strane Hrvatske, 4) zajedničko vojno osoblje, 5) kontrolu Hrvatske nad svim bitnim imenovanjima u Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosna, 6) financijsku pomoć koja je pritjecala iz Hrvatske.

Ostali pravni nalazi:

Žrtve su bile zaštićene osobe u smislu Ženevskih konvencija. U međuetničkom oružanom sukobu, etnička pripadnost određene osobe može se smatrati odlučujućim faktorom koji određuje kojoj naciji on duguje lojalnost i stoga može poslužiti za uspostavljanje statusa žrtvava kao zaštićenih osoba. Raspravno vijeće smatra da je to ovdje bio slučaj.

Što se tiče ločina protiv čovječnosti, Raspravno vijeće je inzistiralo da koncept "civilnog stanovništva" treba široko definirati. Prilikom određivanja statusa žrtve kao civila, valja uzeti u obzir faktičku situaciju u kojoj se žrtva nalazila u trenutku kada su vršeni zločini, prije nego njen stvarni status. Osim toga, prisutnost vojnika među civilnim stvanovništvom koje je meta napada ne utječe na civilni karakter tog stanovištva.

U pogledu individualne odgovornosti Generala Blaškića prema članu 7(1), za optuženog se ne navodi da je osobno počinio ijedan od zločina koji se terete, tj. da je on bio izvršilac actus reus-a bilo kojeg krivičnog djela. Umjesto toga, njemu se pripisuje individualna krivična odgovornost za zločine koje su učinili drugi na osnovu toga da je "naredio, planirao, podstrekivao i na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje tih zločina" (član 7(1)).

U pogledu odgovornosti nadređenog generala Blaškića prema članu 7(3), Raspravno vijeće smatra da ukoliko zapovjednik ne zna da će se vršiti zločini ili da su već počinjeni, za takvo neznanje valja ga smatrati odgovornim, kada je to rezultat nemara u vršenju dužnosti, uzimajući u obzir njegovu zapovjednu poziciju i okolnosti koje su u tom trenutku prevladavale.