 |
Ante Marković je bio predsjednik Vlade Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) od 1989. do 1991. |
Ante Marković iznosi sudu svoje poglede o ciljevima i metodama Slobodana Miloševića: "Milošević je tvrdio da je Bosna i Hercegovina tako umjetna tvorevina koju je Tito formirao [bivši predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije Josip Broz Tito] da ona ne može opstati i da, uostalom, najveći broj Muslimana su zapravo pravoslavci koji su promijenili vjeru silom prilika.
Slobodan Milošević je koristio sve ono što je moglo da mu osigura moć, vlast, upravu nad ljudima, i ako je to bio nacionalizam, onda je koristio nacionalizam. On u principu nije bio nacionalist, on je jednostavno čovjek koji je spreman sve koristiti da bi dobio vlast i da bi je osigurao.
[Milošević] je govorio jedno, a radio je drugo. A i djela su bila druga. On je govorio da se bori za Jugoslaviju, a on se faktički borio za nešto drugo. On to nikad nije rekao, barem meni nije tako rekao, ali se on borio, bilo je evidentno da se on bori za Veliku Srbiju.
Svjedočenje Ante Markovića bilo je usredotočeno na razdoblje od ožujka 1989. do prosinca 1991., koje se poklapa s razdobljem raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). U svojem je svjedočenju potvrdio tezu Tužiteljstva da je Slobodan Milošević provodio potpunu kontrolu na političkim aparatom u Srbiji, daleko premašujući prava koja je imao s obzirom na svoju službenu dužnost. Marković je naslikao sliku jednog beskrupuloznog čelnika hladne glave, sa sklonošću eliminiranja političkih protivnika. Opisao je načine na koje je Milošević potkopavao federativnu državu, i kako je namjerno poticao rat naoružavajući u tajnosti bosanske Srbe, dok je službeno tvrdio da ništa ne zna o prijetećem sukobu ili je glumio da je zagovornik mira.
Marković je bio politički i ekonomski liberal, usmjeren na očuvanje SFRJ i oblikovanje zemlje u demokraciju poput zapadnih zemalja. Takva su ga uvjerenja dovela u sukob s Miloševićem, tadašnjim predsjednikom Srbije. Kako je Marković čvrsto stajao na svojim stajalištima, politički odnos između njih dvojice bio je narušen sukobima i neslaganjima.
Markovićevo je svjedočenje pokazalo da zakoni i institucije nisu bili nikakva prepreka Miloševićevim ambicijama. Svjedočio je o brojnim primjerima Miloševićevog opstruiranja Vlade SFRJ. Marković je rezimirao: “Sve što se radilo od prvog dana, radilo se na tome da se onemogući funkcioniranje vlade.”
To je uključivalo stalne pokušaje Miloševićevih lojalnih suradnika u Parlamentu da sruše Vladu i potkopaju Markovićeve reforme usmjerene obnovi gospodarstva. Navodeći jedan drugi primjer, Marković je rekao da je kasnio mjesec dana s predstavljanjem svojeg kabineta jer je Milošević inzistirao da na položaj ministra unutarnjih poslova postavi čovjeka koji mu je bio lojalan, kako bi mogao imati kontrolu nad obavještajnim službama.
Marković je svjedočio i o odlučnosti s kojom je Milošević ustrajao u svojoj potrazi za moći. Milošević je organizirao javne demonstracije kako bi smijenio svoje protivnike, što je Marković nazvao “vrstom političkog linča.” Marković je tvrdio da je Milošević koristio i najokrutnije metode kako bi se obračunao s opozicijom: u listopadu 1991., kad je Marković bio u posjetu u rezidenciji hrvatskog predsjednika u Zagrebu, zgradu su bombardirali, prema Markovićevim riječima, borbeni avioni MIG-29 koju su mogli biti poslani samo iz Beograda u pokušaju da ga se likvidira.
Marković je tvrdio da je posljedica takvih metoda bila da u Srbiji “apsolutno nitko nije mogao ni sanjati, a kamoli da radi drukčije. Moralo se sve raditi kako je on [Milošević] odobravao, kako je on govorio ili pod njegovim uputama i pod njegovom kontrolom.” Marković je izjavio da onaj tko bi se usprotivio Miloševiću, “taj se ne bi zadržao 24 sata na svom poslu.”
Markovićev iskaz je također potkrijepio tvrdnju Tužiteljstva da je Milošević namjeravao zauzeti dio Bosne i Hercegovine. Marković je bio jedan od nekoliko svjedoka koji su govorili o tajnom sastanku između Miloševića i hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana (kojeg je Tužiteljstvo poslije imenovao kao su-izvršitelja etničkog čišćenja u Bosni) održanom u ožujku 1991. u lovačkoj kući u Karađorđevu u blizini Beograda. Marković je izjavio da su mu oba čelnika, tijekom naknadnih sastanaka s njima, potvrdila “da su se složili da podijele Bosnu i Hercegovinu.” Milošević je bio indiferentan prema mogućnosti da kao posljedica tog plana izbije rat. Na Markovićevo inzistiranje, “Što ako izbije rat?” Milošević je odgovorio, “Onda ćemo da vidimo što ćemo,” te odbio daljnji razgovor o tom pitanju.
Međutim, Milošević je tada poduzeo konkretne korake koji će na kraju dovest do rata u Bosni i Hercegovini. Marković je ispričao sudu da ga je u srpnju 1991. vođa bosanskih Muslimana Alija Izetbegović obavijestio o presretnutim telefonskim razgovorima između Miloševića i vođe bosanskih Srba Radovana Karadžića, protiv kojeg je MKSJ kasnije podigao optužnicu. Marković je preslušao te razgovore i postalo mu je jasno da se Srbi u Bosni pripremaju za rat i da ih Milošević naoružava. “Evidentno je da se naoružavaju srpske paravojne jedinice u Bosni i Hercegovini,” rekao je Marković. “govorilo se o organizaciji vojski, o dolasku helikoptera, o dolasku nekog pukovnika, … i o municiji… ”.
Marković je tvrdio da je Milošević bio čovjek s kojim je bilo teško raditi. Milošević nikad nije govorio što misli, i bio je sklon poricati čak i najočiglednije činjenice. U jesen 1991., kad su svi mediji izvještavali o srpskom granatiranju Dubrovnika, Marković je Miloševića izravno pitao o tome, a Milošević je uskliknuo: “Pa 'ko bi lud uopće bombardirao Dubrovnik? Dubrovnik se ne bombardira.” U prosincu 1991., kad je prijetio rat u Bosni, Milošević se pravio nesvjesnim na isti način: “Kakav rat? Nema nikakvog rata, niti će ga biti.”
Ante Marković, poslovni čovjek, bio je od 1961. do 1984. glavni direktor vodeće hrvatske tvrtke za elektroničku opremu. Uključio se u hrvatsku politiku, a zatim u jugoslavensku, da bi od 1989. do 1991. postao posljednji predsjednik Vlade SFRJ. Marković se poslije vratio svojoj poslovnoj karijeri.
Pročitajte cjelokupno svjedočenje Ante Markovića dato 23. listopada 2003. i 15. siječnja 2004.
(Transkripte ustupio Fond za humanitarno pravo)