Nedeljko Draganić

Nedeljko Draganić je 1992. godine imao 19 godina i išao je u završni razred srednje škole kada je rat u Bosni i Hercegovini stigao i u njegovo selo. Po nacionalnosti Srbin, živio je u pretežno srpskom selu Cerići pored Konjica u srednjoj Bosni i Hercegovini.

“ Zatim je Landžo po njemu posuo nešto za što g. Draganić vjeruje da je bio špirit ili benzin. Pošto mu upaljač nije radio, Landžo je šibicom zapalio noge g. Draganića. "[P]antole su izgorile, imao sam opekotine na obadvije noge." ”

U svom svjedočenju, g. Draganić je ispričao da su hrvatske i muslimanske snage, HVO i Teritorijalna odbrana, granatirale njegovo selo 19. ili 20. maja 1992. Za vrijeme napada, g. Draganić, njegov brat, majka i otac krili su se u koritu jednog potoka gdje su proveli noć. Njegovo selo se predalo sljedećeg dana.

Gospodin Draganić, koji nije bio pripadnik oružanih snaga koje su branile selo, zarobljen je 23. maja 1992. zajedno sa svojim bratom. Pripadnici hrvatskog HVO-a i muslimanske Teritorijalne odbrane pohvatali su muškarce iz sela i odveli ih u zatočenički logor Čelebići, veliki kompleks zgrada i hangara kroz koji je prolazila željeznička pruga. Prvobitno im je rečeno da idu na informativni razgovor i da će se vratiti kućama do te večeri. Gospodin Draganić je ostao u logoru tri mjeseca.

“Nikad mi nije rečeno, lično meni... zbog kojeg razloga sam zarobljen,” izjavio je g. Draganić, “samo je jednom [komandant logora Hazim] Delić...rekao nam da smo zatvoreni zato što smo Srbi,” rekao je g. Draganić.

Kada su došli u logor Čelebići, g. Draganić i drugi muškarci su postrojeni uza zid i pretraženi. Rečeno im je da izvuku pertle i predaju lične dokumente. Gospodinu Draganiću nisu oduzeli nikakve dragocjenosti jer ih nije ni imao.

Gospodin Draganić je naredne tri noći proveo zajedno sa 16 ili 17 ljudi u jednom tunelu širokom jedan i po metar, visokom dva metra i dugom dvadesetak metara, u kom nije bilo svjetla. Na kraju je prebačen u jednu veliku metalnu zgradu, dugu 30 metara i široku 13 metara, koja je bila potpuno zatvorena i imala vrata samo duž jedne strane. Ta zgrada je bila poznata kao hangar br. 6 i tu je bio zatočen zajedno sa još nekih 250 ljudi.

Zatočenici su spavali na betonskom podu, a glave su jedni drugima naslanjali na noge. Kada je napolju bilo vruće i u hangaru je bilo vruće, a kada je padala kiša, ljudi u jednom dijelu hangara nisu mogli uopšte da spavaju jer je tu prokišnjavalo. Morali su moliti stražare postavljene ispred zgrade da ih puste u toalet, koji je u stvari bio jedan jarak preko kojeg je bila postavljena daska.

Gospodin Draganić je izjavio da se hrana koju su dobijali sastojala od jedne kriške hljeba i ponekad tri do četiri kašike supe od povrća. Svi su jeli iz iste posude i koristili pet istih kašika. Nekim danima, a ponekad čak i po tri ili četiri dana, nisu uopšte dobijali hranu. Gospodin Draganić je izjavio da se situacija poboljšala u avgustu 1992. kada je Zdravko Mucić, komandant logora, dozvolio porodicama zatočenika da donose hranu u logor.

Gospodin Draganić je opisao u sudnici veliki broj situacija kada je premlaćivan i zlostavljan tokom tri mjeseca koja je proveo u logoru. Stražar koji ga je najviše zlostavljao bio je, po riječima g. Draganića, Esad Landžo, poznat i po nadimku “Zenga,” koji je izveden iz skraćenice za hrvatsku vojnu jedinicu poznatu kao Zbor narodne garde - ZNG. Gospodin Draganić je poznavao Landžu, koji je bio oko godinu dana mlađi od njega, još od prije rata pošto su išli u istu školu, a viđao ga je u hodnicima, kao i u kafićima u gradu.

Gospodin Draganić je izjavio da ga je Esad Landžo tukao skoro svakog dana, obično palicom za bejzbol. Međutim, bilo je i mnogo situacija kada je Landžo bio među onima koji su ga surovo zlostavljali.

Gospodin Draganić je ispričao u sudnici da su ga, kada je prvi put zlostavljan, Esad Landžo i još trojica prozvali iz hangara br. 6, odveli ga u jedan drugi hangar i zavezali mu ruke za krovnu gredu. Sva četvorica su ga udarala drvenim daskama i kundacima pušaka, te šutali nogama sve dok nije izgubio svijest. Dok su ga udarali, tražili su da im kaže gdje mu je puška. Gospodin Draganić je iznova ponavljao da nema pušku. Prema riječima g. Draganića, nakon nekih sat vremena vratili su ga u hangar br. 6.

Gospodin Draganić je ispričao da su ga jednom drugom prilikom Esad Landžo i još jedna osoba izveli po noći i premlatili ga na travnjaku ispred hangara. Gospodin Draganić je tokom batinanja gubio svijest dva ili tri puta, nakon čega ga je Landžo zgrabio za kosu i odvukao nazad u hangar br. 6.

Krajem juna i početkom jula, u još jednom incidentu premlaćivanja koji je g. Draganić opisao u sudnici, Esad Landžo ga je odveo u drugi hangar i rekao mu da sjedne uza zid skupljenih nogu. Zatim je Landžo po njemu posuo nešto za što g. Draganić vjeruje da je bio špirit ili benzin. Pošto mu upaljač nije radio, Landžo je šibicom zapalio noge g. Draganića. “[N]ije mi dao da ugasim dok se vatra nije sama ugasila,” izjavio je g. Draganić. “[P]antole su izgorile, imao sam opekotine na obadvije noge.”

“ Gospodinu Draganić nije odmah pružena ljekarska pomoć, zbog čega su se plikovi od opekotina zagnojili. "Ne treba ti to," rekao mu je Delić. "Nećeš ti dugo." ”

Gospodinu Draganić nije odmah pružena ljekarska pomoć, zbog čega su se plikovi od opekotina zagnojili. Nekih nedelju dana kasnije, dva ljekara iz Konjica su došla u stacionar u logoru i očistila mu rane. Poslije toga, zamjenik komandanta logora Hazim Delić često nije dozvoljavao g. Draganiću da ode u stacionar. “Ne treba ti to,” rekao mu je Delić. “Nećeš ti dugo.” Pošto mu Delić nije dozvoljavao da ode u stacionar da mu se očiste rane, g. Draganić je nakon dvije ili tri sedmice tražio dozvolu od komandanta logora Zdravka Mucića, koji mu je to dozvolio.

Dana 12. avgusta 1992., predstavnici Crvenog krsta su došli u logor. Nekoliko dana ranije, g. Draganić je prebačen u stacionar i tu je ostao još dan ili dva nakon što je delegacija otišla. Jedan francuski ljekar mu je pregledao rane i zabilježio njegovu izjavu u kojoj je g. Draganić objasnio sve što mu se desilo s nogama. Kada su predstavnici Crvenog krsta napustili logor, Hazim Delić je naredio jednom Albancu, kuharu u logoru, i još jednom čovjeku da pretuku g. Draganića. Delić je stajao i posmatrao dok su ga tukli. Kada je rekao “Dosta,” oni su prestali.

Noga g. Draganića je ostala u takvom stanju do kraja avgusta kada je pušten na slobodu. U vrijeme kada je svjedočio, g. Draganić je i dalje na lijevoj nozi imao ožiljak od opekotina, koji je pokazao u sudnici.

Gospodin Draganić je svjedočio da je većina stražara naročito premlaćivala zatočenike noću ili u neko drugo doba kada Zdravko Mucić nije bio tu. Jednom prilikom kad su ga Landžo i drugi pretukli, brzo su ga vratili u strahu da dolazi Mucić.

Osim premlaćivanja, g. Draganić je ispričao sudu da je još jedan način na koji je Esad Landžo zlostavljao sve zatočenike bio da ih prisili da jedan drugom piju mokraću. “Ja sam bio jedan od tih koji smo pili pišaću,” izjavio je g. Draganić.

Za vrijeme dok je bio zatočen u logoru Čelebići, g. Draganić je bio svjedok ubistva Sime Jovanovića, 60-godišnjeg muškarca, vlasnika ribnjaka, koji je bio iz sela Idbar u opštini Konjic. Gospodin Draganić je čuo da je Esad Landžo prozvao g. Jovanovića iz hangara i čuo je jauke g. Jovanovića i zvuke udaraca dok su ga tukli. Čuo je g. Jovanovića kako zapomaže “Nemojte braćo molim vas.” Za vrijeme dok su se čuli jauci i udarci, g. Draganić je čuo glas Landže. Kasnije je nekoliko zatočenika prozvano da vrate g. Jovanovića u hangar br. 6. Gospodin Jovanović je sljedećeg jutra bio mrtav.

Gospodin Draganić i drugi zatočenici bili su takođe svjedoci kada je jedan starac pretučen na smrt. Gospodin Draganić se nije mogao sjetiti njegovog imena, ali je rekao da je bio star 60-tak godina, da je imao dva sina i brata, te da je bio iz sela Bradina. Esad Landžo je bio u grupi ljudi koji su udarali tog čovjeka drvenim daskama, kundacima pušaka, palicama za bejzbol i šakama i nogama. Zapravo, g. Draganić vjeruje da ga je najviše udarao Landžo. Nakon što se starac srušio, jedan od zatočenika mu je izvukao jezik. Čuli su da je starac umro nakon što je prebačen u stacionar. Taj incident se dogodio oko Petrovdana, 12. jula. Tada su muslimanski policajci ubijeni na području Bradine i tada su, prema riječima g. Draganića, počeli da surovo tuku ljude iz Bradine.

Gospodin Draganić je izašao iz logora otprilike 30. avgusta 1992. nakon što je od Zdravka Mucića dobio otpusnicu. Kasnije su oslobođeni i njegov brat i otac.
 

Nedeljko Draganić je svjedočio 2. i 3. aprila 1997. u predmetu protiv Zdravka Mucića, Hazima Delića, Esada Landže i Zejnila Delalića. Međunarodni sud je proglasio Esada Landžu krivim za hotimično nanošenje teške patnje ili ozbiljne povrede Nedeljku Draganiću i okrutno postupanje prema njemu. Za te i druge zločine, Esad Landžo je osuđen na 15 godina zatvora. Međunarodni sud je takođe proglasio krivim Hazima Delića, zamjenika komandanta i kasnije komandanta logora, i Zdravka Mucića, komandanta logora, te ih osudio na 18, odnosno 9 godina zatvora za zločine počinjene u logoru Čelebići. Komandant bosanske vojske Zejnil Delalić oslobođen je krivice jer je sud utvrdio da on nije imao komandu i kontrolu nad logorom Čelebići i stražarima koji su tamo radili.

> Pročitajte cjelokupno svjedočenje Nedeljka Draganića (na engleskom)