| Hag, 31. svibnja 2001.
 XT/P.I.S./595-t
 
 G.ANTO NOBILO OSLOBOĐEN NAVODA O NEPOŠTIVANJU SUDA U PREDMETU ALEKSOVSKI
 
 Žalbeno vijeće u sastavu: sudac Hunt, predsjedavajući, suci May,Robinson, Pocar i Fassi Fihri, donijelo je 30. svibnja 2001. Presudu
 po žalbi Ante Nobila na osuđujuću presudu za nepoštivanje Suda.
 
  	Žalbeno vijeće je prihvatilo žalbu g. Nobila i i uputilo tajnikaSuda da mu vrati iznos od 4.000 guldena koji je platio kao kaznu koju
 mu je izreklo Raspravno vijeće.
 
 PODACI O PREDMETU I POSTUPKU 
 	U svojstvu branitelja generala Blaškića, g. Anto Nobilo je urujnu 1998. za vrijeme dodatnog ispitivanja svjedoka obrane u predmetu
 Blaškić podnio kao dokazni materijal kartu koju je pripremio
 svjedok koji je svjedočio za Tužiteljstvo u predmetu Aleksovski.
 On je imenovao svjedoka iz predmeta Aleksovski i naznačio da
 je to on, a zatim naveo svjedoka u predmetu Blaškić da navede
 zanimanje svjedoka iz predmeta Aleksovski. Međutim, Raspravno
 vijeće je u predmetu Aleksovski odredilo zaštitne mjere, koje
 su se između ostalog odnosile i na zaštitu identiteta svjedoka, njegovog
 lica i zanimanja.
 
 	Tužiteljstvo je 25. septembra 1998. podnijelo povjerljivi zahtjevu kojem se žalilo Raspravnom vijeću da je prekršen nalog za zaštitne
 mjere, i tražilo da Raspravno vijeće pozove g. Nobila da objasni što
 se dogodilo, u skladu s pravilom 77(A) i (F) ₣Nepoštivanje Sudağ
 Pravilnika o postupku i dokazima.
 
 	Raspravno vijeće I, u sastavu: sudac Rodrigues, predsjedavajući,sudac Vohrah i sudac Nieto-Navia odlučilo je 11. prosinca da je g.
 Nobilo objavio informacije u vezi sa postupkom na suđenju Zlatku Aleksovskom
 pred Raspravnim vijećem "svjesno kršeći" nalog
 koji je donijelo zabranjujući objavljivanje informacija. Raspravno
 vijeće je zato smatralo da je g. Nobilo izvršio nepoštivanje Suda
 i kaznilo ga novčanom kaznom od 10.000 guldena. Dio novčane kazne
 (6.000 guldena) izrečen je uvjetno s tim da g. Nobilo ne bude ponovno
 osuđen za nepoštivanje Suda u idućih godinu dana (pogledati Priopćenje
 za javnost br. 375 od 15. prosinca 1998. na engleskom jeziku).
 
 	G. Nobilo je 18. prosinca 1998. podnio povjerljivi zahtjev za dozvoluza podnošenje žalbe na odluku Raspravnog vijeća, koji je Žalbeno vijeće
 u užem sastavu (sudac May, predsjedavajući, suci Wang i Hunt) odobrilo
 22. prosinca 1998.
 
 PRESUDAŽALBENOG VIJEĆA
 
 	Žalbeno vijeće je smatralo da treba riješiti da li je Raspravnovijeće pogriješilo u utvrđivanju pravnih pitanja ili činjeničnog
 stanja kada je zaključilo da je g. Nobilo svjesno kršio nalog za zaštitu
 svjedoka i time skrivio nepoštivanje Suda.
 
 
         Žalbeno vijeće je smatralo da stvarno poznavanje naloga nijebilo neophodno prije nego bi ga se moglo svjesno kršiti i da je dovoljno
 da je osoba optužena za kršenje tog naloga to činila hotimično
 zatvarajući oči pred njegovim postojanjem. Žalbeno vijeće
 je hotimično zatvaranje očiju pred nečim definiralo na sljedeći
 način: "smatra se da je dokazano stvarno znanje o postojanju
 relevantne činjenice u slučajevima u kojima je ustanovljeno
 da je optuženi sumnjao da ta činjenica postoji (ili je bio svjestan
 da je njezino postojanje vrlo vjerojatno), ali je propustio utvrditi
 da li ona zaista postoji jer je želio da u slučaju potrebe može
 poreći da je znao za njezino postojanje (ili naprosto nije želio
 znati da ona postoji)." Žalbeno vijeće je smatralo da je
 hotimično zatvaranje očiju pred nečim "podjednako
 kažnjivo" koliko i stvarno poznavanje.
 
         Žalbeno vijeće je konstatiralo da nema dokaza o hotimičnomzatvaranju očiju. Tužiteljstvo je prihvatilo da je g. Nobilu bilo
 rečeno da je navedena karta bila javni dokument prezentiran na javnoj
 sjednici."Žalbeno vijeće je smatralo da mu je ovo vjerojatno
 dalo dojam da su sve okolnosti u vezi s kartom također javne."
 Naglasilo je da "činjenica da mnogi zaštićeni svjedoci
 svjedoče na javnoj sjednici ne znači da to odmah treba pokrenuti
 sumnju ili stvoriti svijest o velikoj vjerojatnosti da je u vezi sa
 svjedokom koji svjedoči na javnoj sjednici donijet nalog za zaštitne
 mjere." Žalbeno vijeće je naglasilo da ukoliko je svjedok
 u danom slučaju bio žrtva, moglo bi se smatrati da bi advokat obrane
 koji ima iskustva u radu na Sudu "bio svjestan rizika da bi
 mogao postojati nalog za zaštitne mjere za tog svjedoka." Međutim,
 ponovilo je da zaštićeni svjedok "nije bio žrtva"
 i navelo da ga je g. Nobilo opisao kao vještaka koji je svjedočio
 za Tužiteljstvo i da takav opis nije bio osporen. Žalbeno vijeće
 je smatralo da "iako se u vezi s takvim svjedokom mogao donijeti
 nalog za zaštitne mjere, nije odmah jasno zašto bi te zaštitne mjere
 bile neophodne i nema razloga da se sumnja da bi svi takvi svjedoci
 mogli biti zaštićeni tim zaštitnim mjerama." Žalbeno vijeće
 je ocijenilo da "ne postoji hotimično zatvaranje očiju
 pred postojanjem naloga ukoliko se prvo ne pokaže da postoji sumnja
 ili shvatanje da nalog postoji." Dodalo je da "ukoliko
 bi ocijena Raspravnog vijeća da je činjenica da se g. Nobilo
 žnamjernož nije raspitao trebala ukazati na hotimično zatvaranje
 očiju pred postojanjem naloga, onda je Žalbeno vijeće osvjedočeno
 da "nema dokaza da za takav nalaz". Vijeće je također
 konstatiralo "da nije bilo dokaza za zaključak, koji nužno
 slijedi, a koji Raspravno vijeće ionako nije eksplicitno izreklo,
 da je propust g. Nobila da se raspita o tome da li taj nalog postoji
 bio motiviran željom da u slučaju potrebe porekne da je znao za
 njegovo postojanje ili time što nije želio da se informira o tome da
 li taj nalog postoji."
 
         Osim toga, Žalbeno vijeće je izrazilo svoje mišljenje o značajnompitanju da li je neophodno da Tužiteljstvo dokaže i to da je
 postojala namjera da se krši ili ignorira prekršeni nalog. Smatralo
 je da nije neophodno ustanoviti namjeru da se krši nalog i da je dovoljno
 da je optužena osoba "djelovala sa bezobzirnom nebrigom za to
 da li činjenje predstavlja kršenje naloga ili ne."
 
         Konačno, Žalbeno vijeće je primijetilo da niti u jednom trenutkuza vrijeme rasprave, Raspravno vijeće nije formuliralo konkretnu
 optužbu protiv g. Nobila koja bi odgovarala navodima o nepoštivanju
 Suda na koje se Tužiteljstvo oslanjalo u svom podnesku. Također
 je primijetilo da se nije niti u jednom trenutku raspravljalo o definiciji
 "svjesnog" kršenja naloga Raspravnog vijeća. Žalbeno
 vijeće je dodalo da je "neophodno da Raspravno vijeće,
 kada samo pokrene postupak za nepoštivanje Suda, na početku formulira
 prirodu optužbi sa preciznošću koja se očekuje od optužnice
 i da stranama pruži mogućnost da rasprave ono što se mora dokazati.
 Samo se na taj način onome tko se tereti za nepoštivanje Suda može
 omogućiti pravično suđenje."
 
         Sudac Patrick Robinson je presudi dodao svoje izdvojeno mišljenjeu kojem je izrazio svoje "slaganje sa odlukom Vijeća u ovom
 predmetu" ali je iznio da ne vjeruje da je "postupak
 uopće trebalo pokretati". Sudac Robinson je zaključio
 da "iako su pravna pitanja pokrenuta u ovom slučaju jako
 značajna, u ovom predmetu nepotrebno je utrošeno mnogo vremena Suda."
 
 
 ***** 
 |