| 
 Hag, 9. oktobar 2001.
  
        JL/P.I.S./628-t 
  
PRESUDA O KAZNI U PREDMETU "ČELEBIĆI": 
  
HAZIM DELIĆ OSUĐEN NA 18 GODINA ZATVORA
  
        ZDRAVKO MUCIĆ NA 9 GODINA ZATVORA
  
        I ESAD LANDŽO NA 15 GODINA ZATVORA 
  
Predsjedavajući sudija Pretresnog vijeća III, 
        sudija Richard May, pročitao je na pretresu u utorak, 9. oktobra 2001. 
        sljedeći sažetak Presude o kazni: 
  
 	Svrha ove rasprave je proglašenje preinačenih kazni u ovom predmetu. 
        Ovo što slijedi jeste sažetak pismene presude, koji u njoj inače nije 
        sadržan. 
  
 	Optuženima je prvobitno Pretresno vijeće II izreklo kazne na 
        završetku glavnog pretresa u novembru 1998. godine. Nakon toga Žalbeno 
        vijeće je dopustilo žalbe na osuđujuće presude i kaznu, te 
        uputilo Pretresnom vijeću na razmatranje pitanje da li treba preinačiti, 
        i kako, kazne izrečene trojici optuženih. 
  
Kontekst 
  
  
	Trojici optuženih suđeno je zajedno sa četvrtom osobom, Zejnilom 
        Delalićem, kome je izrečena oslobađajuća presuda. Sva 
        četvorica optužena su u većem broju tačaka za teške povrede 
        Ženevskih konvencija iz 1949. po članu 2 Statuta Međunarodnog 
        suda i za kršenja zakona i običaja ratovanja po članu 3. Optužbe 
        su proizašle iz događaja koji su se zbili u zatvoru-logoru Čelebići 
        u srednjoj Bosni i Hercegovini. Utvrđeno je da su trojica optuženih 
        imali sljedeće uloge: 
  
(a)	Mucić je bio komandant logora, i proglašen je krivim 
          kao nadređeni za zločine koji su počinili njegovi podređeni, 
          uključujući ubistvo, mučenje i nečovječno postupanje, 
          a kao lično odgovoran za protivpravno zatočenje civila. (Osuđen 
          je na ukupno sedam godina zatvora.) 
  
(b)	Delić je bio zamjenik komandanta logora, i proglašen 
          je krivim kao lično odgovoran za zločine koji uključuju 
          ubistvo, mučenje i nečovječno postupanje. (Osuđen je 
          na 20 godina zatvora.) 
  
(c)	Landžo je bio stražar u logoru, i proglašen je krivim 
          kao lično odgovoran za zločine koji uključuju ubistvo, mučenje 
          i surovo postupanje. (Osuđen je na 15 godina zatvora.) 
  
 	Žalbeno vijeće je potvrdilo osuđujuće presude svim optuženima 
        po članu 2, ali smatralo je da u slučaju kao što je ovaj, kad 
        je optuženom za isto postupanje dokazana krivica i po članu 2 i po 
        članu 3, osuđujuću presudu treba donijeti samo po članu 
        2, a optužbe po članu 3 odbaciti. Stoga je Žalbeno vijeće odbacilo 
        kumulativnu osuđujuću presudu po osnovi člana 3 za svu trojicu 
        optuženih. Vijeće je uvažilo da su dužina kazne i način izricanja 
        mogli biti drugačiji da Pretresno vijeće nije izreklo dvostruke 
        osuđujuće presude i vratilo pitanje odmjeravanja kazne na postupak 
        Pretresnom vijeću da razmotri treba li, i na koji način, uskladiti 
        prvobitne kazne izrečene optuženima sa činjenicom da su kumulativne 
        tačke optužnice odbačene. Žalbeno vijeće je naglasilo da to 
        ne podrazumijeva potpuno novu raspravu o pitanju kazne, nego da će 
        Pretresno vijeće razmotriti da li kaznu treba mijenjati nakon što 
        obje strane dobiju priliku da u vezi s tim iznesu relevantne argumente. 
  
 	Žalbeno vijeće je takođe poništilo osuđujuću presudu 
        Deliću po dvije tačke optužnice za ubistvo jednog zatočenika, 
        ali je potvrdilo presudu istom optuženom po osnovi drugih tačaka koje 
        se odnose na druge incidente. Vijeće je reklo da bi trebalo, kad se 
        predmet vrati na postupak, da novo pretresno vijeće razmotri na koji 
        način treba prilagoditi kaznu nakon što je optuženom ukinuta osuđujuća 
        presuda po te dvije tačke optužnice. 
  
 	Žalbeno vijeće je usvojilo žalbu optužbe na kaznu od sedam godina 
        zatvora izrečenu Muciću, zbog toga što kazna nije dovoljno uvažavala 
        težinu djela i nije na primjereni način odražavala ukupnost Mucićevog 
        krivičnog ponašanja. Vijeće je takođe smatralo da je Pretresno 
        vijeće pogriješilo kad je činjenicu da Mucić nije svjedočio 
        prilikom izricanja kazne spomenulo na način koji zaista ostavlja mogućnost 
        da se to protumači kao otežavajuća okolnost. Pitanje izricanja 
        primjerene, revidirane kazne prepušteno je novom Pretresnom vijeću, 
        uz uputstvo da to vijeće razmotri da li je pogreška Pretresnog vijeća 
        uticala na kaznu i na koji način, i uz napomenu da bi Žalbeno vijeće 
        odgovarajućom kaznom smatralo desetak godina zatvora, da nije potrebno 
        uskladiti kaznu sa činjenicom da su odbačene kumulativne tačke 
        optužnice. 
  
Kazna 
  
	Pretresno vijeće će se sada pozabaviti pitanjem primjerenih 
        kazni za trojicu optuženih, počevši od Mucićevog predmeta. U razmatranju 
        pitanja kakva bi revidirana kazna u njegovom slučaju bila primjerena, 
        Pretresno vijeće obavezuje odluka Žalbenog vijeća da je njegova 
        kazna bila neadekvatna te se ne može ne osvrtati na nju. Mada Pretresno 
        vijeće nije vezano time što je Žalbeno vijeće naznačilo koju 
        kaznu smatra odgovarajućom, sasvim je jasno da tu naznaku treba uzeti 
        u obzir. U takvim okolnostima, pred Pretresno vijeće se postavlja 
        pitanje da li su strane iznijele neki razlog zbog kojeg bi vijeće 
        trebalo odstupiti od naznačenog. Pretresno vijeće nalazi da nije 
        predočen nijedan takav razlog. 
  
 	Što se tiče negativnog načina na koje je prvo Pretresno 
        vijeće spomenulo da da Mucić nije svjedočio na suđenju, 
        ovo Pretresno vijeće ne može utvrditi kakav je tačno učinak, 
        ako ga je uopšte bilo, taj komentar imao na odmjeravanje kazne. Međutim, 
        ovo Pretresno vijeće nije u poziciji da kaže da to nije imalo nikakav 
        učinak. U takvim okolnostima ovo Pretresno vijeće smatra da bi 
        prvobitnu kaznu, zato što je ovo moglo imati neki učinak, trebalo 
        smanjiti. To se, međutim, može postići i malim smanjenjem, te 
        Pretresno vijeće odgovarajućom kaznom smatra jedinstvenu kaznu 
        od devet godina zatvora. 
  
 	Sljedeći je Delićev predmet. Pretresno vijeće je upućeno 
        da razmotri treba li, i na koji način, preinačiti presudu koja 
        mu je izrečena, jer mu je poništena osuđujuća presuda po osnovi 
        tačaka optužnice 1 i 2. Te tačke odnosile su se na hotimično 
        lišavanje života/ubistvo jednog zatočenika koje je bilo posljedica 
        premlaćivanja. Optuženi ipak ostaje osuđen za jedno djelo hotimičnog 
        lišavanja života (i u ovom slučaju premlaćivanjem), djelo hotimičnog 
        nanošenja velikih patnji (i u ovom slučaju premlaćivanjem), dva 
        djela mučenja radnjom silovanja, i djelo nečovječnog postupanja 
        prema zatočenicima upotrebom električne naprave. Izrečena 
        mu je kazna od ukupno 20 godina zatvora. 
  
 	Razmotrivši sve te faktore, Pretresno vijeće smatra da je, nakon 
        žalbe koju je uložio, ukupnost krivičnog postupanja optuženog nešto 
        manja. Međutim, to smanjenje je neznatno u poređenju sa veoma 
        velikom težinom djela za koja je optuženi i dalje osuđen. Stoga Pretresno 
        vijeće smatra da bi sadašnja kazna umanjena za dvije godine korektno 
        odražavala ukupno krivično postupanje optuženog, za koje je dakle 
        primjerena jedinstvena kazna od 18 godina zatvora. 
  
 	I na kraju, Pretresno vijeće je razmatralo treba li i na koji 
        način preinačiti kazne u svjetlu odbacivanja kumulacije osuđujućih 
        presuda. Do ovog predmeta, praksa na Međunarodnom sudu predviđala 
        je mogućnost da optuženi bude osuđen za  
  
 kumulativna djela, ali da se kazne za njih izrečene služe istovremeno, 
        kako bi se izbjegla nepravednost prema prema optuženom. Prvo Pretresno 
        vijeće je u skladu s tom praksom izreklo kumulativne osuđujuće 
        presude, ali i odredilo da se kazne koje će iz njih proisteći 
        služe istovremeno. 
  
 	Upućujući ovaj predmet na postupak, Žalbeno vijeće je 
        napomenulo da bi konačna kazna trebala odražavati ukupnost kažnjivog 
        ponašanja i sveukupnu odgovornost krivca, te da se to može postići 
        izricanjem jedne ili više kazni (koje će teći konsekutivno ili 
        paralelno), o čemu će po vlastitom nahođenju odlučiti 
        Pretresno vijeće.  
  
 	Ovo Pretresno vijeće smatra da argument po kojem, zato što je 
        smanjen broj osuđujućih presuda, treba smanjiti i kaznu, nije 
        - po mišljenju ovog Pretresnog vijeća - pravi argument. U slučaju 
        ovih optuženih, ukupnost njihovih zločinačkih postupaka nije postala 
        manja time što je ukinuta kumulacija osuđujućih presuda. Prvo 
        Pretresno vijeće je upravo taj faktor imalo u vidu odmjeravajući 
        kazne za koje je jasno da bi one bile iste i da osuđujuće presude 
        nisu kumulativne prirode. Prema tome, iz ovog se razloga prvobitno izrečene 
        kazne neće preinačiti. 
  
Dispozitiv 
  
	Pretresno vijeće smatra da će se ovaj predmet najbolje riješiti 
        izricanjem jedinstvene i globalne kazne svakom od optuženih, koja će, 
        u slučaju svakog pojedinog optuženog, odražavati ukupnu kažnjivost 
        i krivicu optuženog.  
  
	Molim Vas, ustanite. 
  
	Stoga vas Pretresno vijeće osuđuje na kazne kako slijedi: 
  
Zdravka Mucića na devet godina zatvora; 
  
          Hazima Delića na 18 godina zatvora; 
  
          i Esada Landža na 15 godina zatvora. 
  
 Period koji su optuženi proveli u pritvoru Međunarodnog suda oduzet 
        će se od trajanja kazne. 
  
***** 
 
  |