Govor Carla Del Ponte, tužiteljice međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju pred vijećem sigurnosti, 15. prosinca 2005.

Den Haag, 15. prosinac 2005.
CT/MO/1038t

GOVOR CARLE DEL PONTE, TUŽITELJICE MEĐUNARODNOG KAZNENOG SUDA ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU PRED VIJEĆEM SIGURNOSTI, 15. PROSINCA 2005.

Gospodine predsjedniče, ekscelencije, dame i gospodo,

Velika mi je čast što sam ponovno ovdje kako bih vam predočila procjenu napretka postignutog u provedbi strategije završetka rada. Pismeni je izvještaj već podijeljen, te ću se danas usredotočiti na glavna pitanja. Već šest godina izvještavam Vijeće da je glavna prepreka uspjehu našeg rada to što nismo uspjeli dovesti Ratka Mladića i Radovana Karadžića pred Međunarodni sud. Kako odmičemo u provedbi strategije završetka rada, svakim danom postaje sve važnije da tu dvojicu optuženika dovedemo u Den Haag, jer će svaka daljnja odgoda utjecati na strategiju.

Dana 13. lipnja, predstavila sam Vijeću svoj zadnji izvještaj koji je bio optimističan na oprezan način. U to je vrijeme došlo do zamaha i bilo je legitimno vjerovati da bi pitanje bjegunaca moglo biti riješeno jednom zauvijek u roku od nekoliko mjeseci. Srpska je vlada, posebno, dala podstreka očekivanjima da će Ratko Mladić biti prebačen u Den Haag prije komemoracije genocida u Srebrenici, 11. srpnja, ili najkasnije početkom listopada. Kao što svi znamo, to se nije dogodilo. Postojala je nada da će se, kad Mladić jednom bude u Den Haagu, napori usredotočiti na Radovana Karadžića. Koliko ja znam, nema nikakve pouzdane ili potvrđene informacije niti o jednom od te dvojice optuženika; također ne znam ni za kakav vjerodostojni pokušaj da ih se locira i uhiti.

Tužiteljstvo nema mandat za uhićenje optuženika. Ipak, Međunarodni sud, a posebno Tužitelj, ima odgovornost osigurati da se nalozi za uhićenje izvrše i da se optuženicima sudi. S obzirom da suđenja in absentia na MKSJ-u nisu dopuštena, optuženik mora biti doveden u Den Haag, bilo putem uhićenja ili dobrovoljne predaje. Godine 2001., odlučila sam započeti s provođenjem ograničenih aktivnosti traganja za bjeguncima iz više razloga. Prvo, u to vrijeme mnogo naloga za uhićenje nije bilo izvršeno: na slobodi su bila 24 optuženika. Drugo, nisam dobivala nikakve informacije od drugih relevantnih aktera. Naposljetku, kako se u to vrijeme razrađivala strategija završetka rada, postalo je jasno da će uhićenje bjegunaca biti glavni uvjet za uspješnu provedbu te strategije. Stoga je za Tužiteljstvo bilo od bitne važnosti da stvori mali, ali efikasni interni potencijal.

Naše aktivnosti traganja uglavnom su koordinativne prirode i takve bi trebale ostati, jer moj ured ne može i neće stvarati tehničke i ljudske resurse koji bi nam omogućili da vršimo sofisticirane obavještajne operacije. Unatoč našim ograničenim sredstvima, u više smo prigoda uspješno locirali bjegunce. Ali kad su potrebni značajni resursi, moramo se obratiti relevantnim državama, unutar i izvan regije, ili NATO-u i EUFOR-u, prije SFOR-u, u Bosni i Hercegovini. Sustavno prenosimo naše informacije tim nacionalnim i međunarodnim tijelima. Nažalost, rijetko dobijemo povratnu informaciju u vezi s informacijama koje im šaljemo, i moj je ured tek odnedavno počeo primati neke informacije. Koliko ja znam, niti te države, niti međunarodne organizacije nikad se nisu uspjele ni približiti uhićenju Karadžića i Mladića, a niti su donedavno bile spremne pružiti MKSJ-u korisne informacije o tim bjeguncima, niti koordinirati aktivnosti. Mogla bih vam dati mnoge primjere te disfunkcionalne situacije, ali ovo nije ni mjesto ni vrijeme za takve pojedinosti. Nakon deset godina neuspjeha, međutim, legitimno je da se zapitamo: što smo krivo činili? Što možemo uraditi bolje?

Svim je obaviještenim promatračima jasno da prvih godina nakon podizanja optužnica nije bilo političke volje, niti na strani lokalnih vlasti Republike Srpske ni Srbije, niti na strani međunarodnih snaga u Bosni i Hercegovini, za uhićenje Karadžića i Mladića. Smatralo se da bi operacije uhićenja bilo kojeg od njih mogle ugroziti stabilnost Bosne i Hercegovine, te sigurnost međunarodnih snaga na tom području. Posebno je dobro dokumentirano da su se Karadžić i Mladić, dvije godine nakon što su optuženi, slobodno kretali Republikom Srpskom. Karadžić je davao intervjue i vodio stranačke i državne poslove, i međunarodna je zajednica to dobro znala. Mladić je čak sudjelovao na vojnim svečanostima. Od 1998., Karadžićevo je kretanje postalo diskretnije i više se ne zna gdje se nalazi, a Mladić se u to vrijeme vjerojatno trajno preselio u Srbiju. Godine 1998. i 1999. ulagani su napori da se dogovori Karadžićeva dobrovoljna predaja, ali je naposljetku on prekinuo sve kontakte. Tek nakon pada Miloševića 2000., međunarodna je zajednica pokazala političku volju da Karadžića i Mladića dovede pred lice pravde. Ta politička volja, međutim, nikad nije pretvorena u stvaranje učinkovitih operativnih instrumenata koji su za to potrebni. Što su glavni nedostaci?

Prvo, kruženje informacija među zainteresiranim akterima, i domaćim i međunarodnim, nije adekvatno. Obavještajni se napori ulažu na nacionalnim razinama, a razne nacionalne vlasti ljubomorno čuvaju obavještajne podatke za sebe. Općenito, informacije, posebice ako su relevantne, ne razmjenjuju se s drugim akterima, a naročito ne s Tužiteljstvom. Posljedica je toga da ne možemo usporediti izvore i saznanja koja bi nam omogućila napredak u lociranju Karadžića i Mladića. Tek nakon tegobnih procedura i dugih odgoda, moj je ured nedavno dobio djelomičan pristup korisnim informacijama do kojih je došao NATO ili prije toga, SFOR. Ti su materijali zanimljivi za izradu profila Karadžićevog ili Mladićevog kretanja, njihovih kontakata i mreža. Moj bi ured katkad putem medija saznao za postojanje ključnih dokumenata koje su zaplijenile međunarodne snage u Bosni i Hercegovini. Razlozi koji su nam navedeni za takvu nesusretljivu praksu su nužnost zaštite osjetljivih izvora i radnih metoda, kao i sumnja da bi takvi dokumenti ili obavještajni podaci mogli procuriti ako dođu do Tužiteljstva.

Visok stupanj povjerljivosti razumljiv je uvjet za obavještajne aktivnosti, kad prerano objelodanjivanje može ugroziti živote umiješanih pojedinaca ili operacije uhićenja. Ipak većina informacija skupljenih tijekom potrage ili aktivnosti skupljanja obavještajnih podataka, nije operativno tako osjetljiva. Ipak, informacije se rijetko dijele s drugima. Nadalje, tijekom posljednjih godina, Tužiteljstvo je dokazalo da može s obavještajnim podacima postupati na adekvatan način, kako bi nacionalnim vlastima olakšalo predaju optuženika. Podaci koje je osigurao moj ured doveli su do predaje Ljubiše Beare, Momira Nikolića i Milana Lukića, da imenujem samo nekolicinu, a možda se sjećate da je moje osoblje fotografiralo Gorana Hadžića kad je primio upozorenje i pobjegao.

Drugo što želim naglasiti jest da osim same razmjene informacija, također nema koordinacije napora što ima kontraproduktivne učinke. U Bosni i Hercegovini, naprimjer, s obzirom da nismo znali tko što čini u potrazi za Karadžićem i Mladićem, zatražili smo od lokalnih vlasti da provedu određene mjere prismotre. U to vrijeme, treća se strana umiješala, a da se nije konzultirala s mojim uredom niti ga o tome obavijestila, tražeći od lokalnih vlasti da obustave te mjere. Na pokušaje da dobijem neka objašnjenja, nikad nisam dobila odgovor. Takve praznine u komunikaciji pridonose konfuziji i ne mogu dovesti do pozitivnih rezultata. Karadžić je, naprimjer, potpuno svjestan neorganiziranog načina na koji međunarodna zajednica nastupa protiv njega i to u potpunosti iskorištava. U jednom pismu bez datuma koje je moj ured nedavno dobio, ali koje je vjerojatno napisano neposredno nakon njegova nestanka, jedan od njegovih bliskih pristalica mu piše: “Saznao sam iz jednog izvora da snage SFOR-a u određenim slučajevima djeluju isključivo na osnovi odobrenja njihovih vlada, a ne nekog centra. To treba iskoristiti... (...) Obustavi svaku komunikaciju osim putem kurira. Vjerujem da, na osnovi onog što se na razne načine može saznati, akcije usmjerene na hvatanje ipak su ograničene prirode i oni će izbjegavati riskantne, spektakularne akcije". Doista je dobro planirao.

Treće, uhićenje Radovana Karadžića i Ratka Mladića više nije takav prioritet međunarodne zajednice da bi opravdalo dodjelu znatnih tehničkih i ljudskih resursa. Većina međunarodnih obavještajnih resursa napustila je Balkan. Stoga se uglavnom moramo osloniti na lokalne vlasti u Republici Srpskoj i Srbiji i Crnoj Gori da izvrše uhićenja. Donedavno nijedna od tih strana nije pokazivala nikakvu političku volju da agresivno krene u potragu za Karadžićem i Mladićem. To se sada promijenilo, barem na retoričkoj razini, te su politički, pa čak i vjerski čelnici Srba i bosanskih Srba mnogo puta izjavili da Karadžić i Mladić moraju biti dovedeni u Den Haag. Te namjere vrha vlasti nisu nužno prenesene niz sve slojeve relevantnih ustanova.

I da zaključimo ovo najbitnije pitanje, sad su moji glavni partneri u lovu na Karadžića i Mladića Vlade Srbije i Crne Gore te relevantna tijela Bosne i Hercegovine. Međunarodna zajednica, putem uvjetovanja, osigurava politički poticaj lokalnim vlastima da uhite ove optuženike. Kad se, međutim, radi o operativnim pitanjima, međunarodna je zajednica bila minimalno uključena, barem tijekom protekle dvije godine. Spremna sam Vijeću pružiti više pojedinosti, ali o tome se ne može raspravljati na javnoj sjednici.

Temeljem ove procjene, htjela bih ponuditi nekoliko prijedloga za moguće mjere koje sam poduzimala nekoliko proteklih mjeseci unatoč ograničenim sredstvima.

Prvo, treba uspostavili ili oživjeti mehanizme koji pružaju mogućnost značajnog planiranja i razmjene informacija među onima koji se bave skupljanjem obavještajnih podataka. Relevantne nacionalne vlasti, unutar i izvan regije, te međunarodne organizacije, uključujući MKSJ, trebale bi udružiti snage kako bi uspostavile takav okvir razmjene informacija o Karadžiću i Mladiću. Od prošlog proljeća, na vlastitu inicijativu, potičem Srbiju, Crnu Goru i relevantne službe u Bosni i Hercegovini da intenziviraju suradnju, i međusobnu i suradnju s mojim uredom. To je već dalo neke rezultate, ali i dalje u to treba ulagati energiju. Očekujem također da će svi međunarodni resursi nazočni u regiji sudjelovati u ovim koordiniranim naporima. Međunarodni akteri moraju surađivati jedni s drugima i s MKSJ-om, razmjenjujući bez odgađanja informacije o lokaciji bjegunaca, ali i koordinirajući operacije protiv bjegunaca ili njihovih mreža pomagača. U tom kontekstu, razvila sam plodno prijateljstvo na najvišoj razini s civilnim i vojnim čelnicima NATO-a, i odnedavno se situacija počela poboljšavati.

Drugo, i dalje se moraju ulagati napori koji se trenutačno ulažu kako bi se razbila mreža pomagača koja štiti Karadžića i Mladića. Moj je ured u kontaktu s NATO-om i EUFOR-om u Sarajevu, i u ovom kontekstu radimo na zajedničkom programu. Ipak, ova će strategija puno vjerojatnije uroditi plodom bude li upotpunjena učinkovitim obavještajnim i operativnim aktivnostima. Nadalje, vrlo je kasno donesena. Takve je sveobuhvatne strategije već davno trebalo donijeti!

Treće, države Bosna i Hercegovina i Srbija i Crna Gora moraju snositi odgovornost za svoj propust da dovedu Radovana Karadžića i Ratka Mladića pred lice pravde. Na kraju krajeva, to je njihova odgovornost, a međunarodna će zajednica u sve većoj mjeri ograničavati svoju ulogu na pružanje potpore u ovom procesu. Iskustvo nam govori da je politički pritisak Europske unije i Sjedinjenih država najznačajniji čimbenik koji potiče države bivše Jugoslavije da optuženike prebace u Den Haag. U prvoj smo polovici 2005. vidjeli kako je djelotvoran međunarodni pritisak. Nažalost, u drugoj su polovici godine prošli već brojni rokovi, uključujući komemoraciju u Srebrenici, godišnjicu Daytonskog i pariškog sporazuma, početak pregovora između EU i Srbije i Crne Gore, ali u vezi s Karadžićem i Mladićem nije zabilježen nikakav napredak. S obzirom da su dva najvažnija čelnika odgovorna za najgore zločine još na slobodi, obveza međunarodne zajednice još uvijek u potpunosti postoji.

Od mene, kao tužiteljice MKSJ-a, očekuje se da učinim sve što mogu kako bi optuženike dovela pred lice pravde. Ipak, ne postoji nijedan domaći sudski sustav u kojem tužitelj ima tako ograničene moći prisile i ne može dati nalog policiji da prikupi obavještajne podatke ili uhiti optužene pojedince. Dopustite mi da naglasim da prema članku 29 Statuta, sve države imaju zakonsku obvezu ispuniti bez nepotrebnog odgađanja svaki zahtjev za pomoć. Štoviše, rezolucijom 1534 Vijeća sigurnosti od 26. ožujka 2004. “pozivaju se sve države da intenziviraju suradnju i pruže svu potrebnu pomoć MKSJ-u, posebice kako bi Radovan Karadžić i Ratko Mladić, kao i Ante Gotovina i svi drugi bili dovedeni na MKSJ”. Ako države koje ih imaju moć locirati nisu zainteresirane da pruže informacije ili na drugi način surađuju s mojim uredom u potrazi, tada je ispunjenje mandata Međunarodnog suda doista nemoguće.

Ova procjena odražava situaciju u vezi s Karadžićem, Mladićem i drugim bjeguncima koji su unutar dosega Srbije i Crne Gore i Bosne i Hercegovine.

Bjegunac koji je izvan dosega Srbije i Crne Gore ili Bosne i Hercegovine je Vlastimir Đorđević, bivši policijski general iz Srbije optužen za zločine počinjene protiv kosovskih Albanaca 1999. U lipnju 2004., moj je ured obavijestio ruske vlasti o točnoj Đorđevićevoj adresi u Moskvi. U kolovozu smo dobili odgovor da Đorđević nije nađen na toj adresi, ali da se istražne radnje nastavljaju. U lipnju ove godine, moj je ured prenio ruskim vlastima informaciju prema kojoj Vladimir Đorđević živi u Rostovu na Donu. Dana 21. srpnja, Veleposlanstvo Ruske Federacije me je izvijestilo da su obavljene provjere i da nisu pronađeni nikakvi dokumentirani tragovi njegova boravka u regiji Rostov. Želim pozvati ruske vlasti da nastave s potragom, kao što su obećali, jer bi suđenje Đorđevićevim suoptuženicima trebalo početi sredinom sljedeće godine. Inače će ovom optuženiku trebati suditi odvojeno, što je rasipanje sredstava.

Đorđević nije jedini optuženik koji je pobjegao u Rusiju. Drugi optuženici, kao što su Gojko Janković, Vujadin Popović, i sasvim nedavno, 13. rujna, Sredoje Lukić, dovedeni su u Den Haag iz Rusije zahvaljujući pomoći srpskih vlasti i vlasti bosanskih Srba. U lipnju sam također prenijela ruskim vlastima informaciju o još jednom optuženiku na slobodi, Draganu Zelenoviću. Moj ga je ured locirao na teritoriju autonomnog okruga Khanty-Mansijk, gdje je boravio pod lažnim imenom. Moj je ured 21. srpnja primio odgovor u kojem stoji da nije nađen, ali da se potraga nastavlja. Uhićen je ondje 22. kolovoza i sada čeka na prebacivanje u Den Haag. Pozivam ruske vlasti da ubrzaju postupak kako bi stigao u Den Haag u bliskoj budućnosti.

Još jedan optuženik koji čeka na prebacivanje u Den Haag je Milan Lukić. Zahvaljujući dobroj suradnji vlasti Srbije, Hrvatske i Argentine, Milan Lukić je uhićen 8. kolovoza u Buenos Airesu. Također pozivam vlasti Argentine da ga prebace u Den Haag što je prije moguće.

Tri preostala bjegunca, Goran Hadžić, Zdravko Tolimir i Stojan Župljanin, unutar su dosega vlasti Srbije i Crne Gore. Tolimiru bi trebalo suditi zajedno s ostalih osam suoptuženika za zločine počinjene u Srebrenici. Kao i u slučaju Đorđevića, hitno ga treba prebaciti jer to suđenje također treba početi sredinom sljedeće godine. Što se tiče Župljanina, moj je plan da mu se sudi zajedno s jednim optuženikom koji se već pojavio pred MKSJ-om, Mićom Stanišićem.

Suradnja Srbije i Crne Gore se, nažalost, posljednjih mjeseci pokvarila. Nema nikakvog ozbiljnog, dobro artikuliranog plana u vezi s bjeguncima. Štoviše, nedostaje koordinacija između vlasti Državne zajednice i Vlada dvije republike, te se jasno osjeća suparništvo između uključenih agencija. Informacije koje šalju mojem uredu oskudne su i neuvjerljive. Vojska Srbije i Crne Gore nastavlja ometati, i aktivno i pasivno, suradnju Srbije i Crne Gore s MKSJ-om. Srpske civilne vlasti danas priznaju da je Vojska kao institucija štitila Ratka Mladića sve do svibnja 2002. Tvrde da to više nije slučaj. Ipak, kad se radi o drugim pitanjima, kao što je pristup vojnim dokumentima, naprimjer Mladićevim vojnim i zdravstvenim spisima, ili dokumentima koji se odnose na Kosovo, vojne vlasti Srbije i Crne Gore ometaju suradnju s mojim uredom unatoč divljenja vrijednim naporima predsjednika Nacionalnog savjeta za suradnju i uvjeravanja civilnih vlasti. Htjela bih napomenuti da su me vlasti prilikom mojeg nedavnog posjeta Beogradu ponovno uvjeravale da ćemo dobiti puni pristup tim materijalima, ali tek će se vidjeti hoće li se ta jamstva poštovati. Ipak, s obzirom na dosadašnju nespremnost vlasti da mi dostave te materijale, zatražila sam sudsko vijeće da izda obvezujuće naloge. Prava je ironija da neke od tih materijala katkad na svjetlost iznose svjedoci obrane u predmetu Milošević. Od koga su ih dobili ako ne od onih koji ih odbijaju dostaviti nama?

Na Kosovu također, moj se ured susreće s poteškoćama kad se radi o pristupu dokumentima UNMIK-a. Katkad su redigirani ili dostavljeni na takav način da ne mogu biti upotrijebljeni na sudu. Suradnja UNMIK-a na zaštiti svjedoka katkad također nije optimalna. Štoviše, moj ured nije uvjeren da UNMIK na primjeren način vrši kontrolu uvjeta Haradinajevog privremenog puštanja na slobodu koje je odredilo sudsko vijeće.

Doista, kao što je napomenuo veleposlanik Kai Eide u svojem nedavnom izvještaju, zastrašivanje svjedoka je ozbiljan problem na Kosovu. Rasprostranjeno je, sustavno i ozbiljno utječe na sudske postupke pred MKSJ-om. U predmetu Limaj i drugi, nekoliko se svjedoka na kraju odbilo pojaviti i svjedočiti pred sudom, ili su povukli ili promijenili svoje izjave jer su bili zastrašeni ili uplašeni. To je možda utjecalo na ishod prvostupanjske presude koje je donesena 30. studenog.

******

Uhićenje preostalih šest bjegunaca i pristup ključnim dokumentima i svjedocima pitanja su koja duboko utječu na strategiju završetka rada. Ona su u velikoj mjeri izvan naše kontrole, iako moj ured i dalje koristi sva raspoloživa sredstva kako bi postigao napredak u vezi s njihovim uhićenjima. Suočeni smo s moćnim strukturama koje ne vide nikakav interes u suradnji s MKSJ-om.

Među pitanjima nad kojima MKSJ ima kontrolu, dopustite da spomenem tri područja u kojima je od mojeg posljednjeg izvještaja postignut značajan napredak.

Prvo, nastavili smo dosljedno provoditi našu politiku prosljeđivanja predmeta koji se odnose na srednje i niže rangirane počinitelje domaćim sudovima. Tri predmeta koja obuhvaćaju četiri optuženika već su proslijeđena Državnom sudu Bosne i Hercegovine i Hrvatskoj. Sudska vijeća razmatraju šest drugih zahtjeva koji se odnose na dvanaest optuženika. Također se pripremamo za prosljeđivanje predmeta u kojima nisu podignute optužnice Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori, Bivšoj jugoslavenskoj republici Makedoniji i Bosni i Hercegovini. Lokalna će pravosuđa odlučiti hoće li završiti istrage i podići optužnice.

Drugo, pokušavamo uštedjeti vrijeme i sredstva predlažući sudskim vijećima da spoje određene predmete u kojima su slične osnove zločina. Sudska su vijeća 8. srpnja odobrila jedan zahtjev koji se odnosi na sedam optuženika, uključujući Đorđevića, koji je na slobodi u Rusiji. Drugi zahtjev koji obuhvaća devet optuženika, uključujući Tolimira koji je na slobodi u Srbiji, vijeća su odobrila 21. rujna. Početak oba suđenja zakazan je za sredinu 2006. Dana 19. srpnja, Tužiteljstvo je podnijelo treći zahtjev kojim traži spajanje tri predmeta koja obuhvaćaju četiri optuženika. Raspravno je vijeće 10. studenog odbilo taj zahtjev. Zbog toga će trebati održati tri suđenja umjesto jednoga.

Treće, poduzeli smo korake da prilagodimo strukturu i menedžment Tužiteljstva evoluciji strategije završetka rada. Godina 2006. bit će najzaposlenije razdoblje u povijesti suda. U 2006., očekujemo da će se suditi oko tridesettrojici optuženika u odnosu na 12 kojima se sudilo u 2005. Unatoč toj povećanoj aktivnosti, osoblje Tužiteljstva je značajno reducirano po završetku prve faze strategije završetka rada. Veličina istražnog odjela reducirana je za 37 % ili 79 radnih mjesta. Nadalje, u kontekstu proračuna za 2006-2007., predloženo je prebacivanje 15 radnih mjesta iz istražnog odjela u odjel tužiteljstva i žalbeni odjel. Cilj je te mjere započeti rješavati problem sve veće sudske aktivnosti i rastućeg broja žalbi. Proračun također predviđa reduciranje drugih stavki osim radnih mjesta, kao što su putovanja, što je rezultat naših napora da racionaliziramo naše procese. Predloženi proračun Tužiteljstva za 2006. i 2007. održava ukupno neto smanjenje od više od 11 milijuna dolara ili 13,7 %.

******

Želim zahvaliti Vladama Hrvatske i Španjolske na tome što su Antu Gotovinu dovele u Den Haag. Zahvalna sam i Europskoj uniji i njezinim zemljama članicama koje su MKSJ-u pružile političku potporu koja je uvelike pridonijela ovom rezultatu. Gotovinino uhićenje također će pozitivno utjecati na strategiju završetka rada. Zatražit ću sudska vijeća da spoje njegov predmet s predmetom Markača i Čermaka, druga dva bivša hrvatska generala koji su trenutačno privremeno pušteni na slobodu. Na taj ćemo način uštedjeti znatnu količinu vremena i sredstava.

Dana 29. rujna, hrvatske su mi vlasti dostavile neupitne dokaze da je Ante Gotovina u Španjolskoj. Hrvatska je odmah zatim uspostavila kontakte sa španjolskim vlastima i ubrzo smo saznali da se nalazi na Kanarskim otocima. U lipnju sam rekla Vijeću da puna suradnja Hrvatske znači ili da će Gotovina biti u Den Haagu ili da mi Hrvatska dostavi obavještajne podatke o mjestu njegova boravka na osnovu kojih se može djelovati. S obzirom da je ovaj drugi uvjet ispunjen, bilo mi je zadovoljstvo 3. listopada izvijestiti Radnu skupinu Europske unije za Hrvatsku da Hrvatska s nama doista u potpunosti surađuje. Iz operativnih razloga, pojedinosti je znao samo uski krug osoba u Zagrebu, Španjolskoj i Den Haagu. Kao što svi znate, Gotovina je uhićen 7. prosinca na otoku Tenerife. Uspješan ishod ove operacije pokazuje da je ova metodologija bila ispravna.

To nam može poslužiti kao model za prevladavanje poteškoća s kojima se susrećemo u Bosni i Hercegovini i Srbiji i Crnoj Gori. Ključ uspjeha bila je kombinacija međunarodnih poticaja, koje je uglavnom pružila dosljedna politika Europske unije kojom se pristup EU uvjetuje punom suradnjom s MKSJ-om, te djelotvoran zajednički operativni plan Hrvatske i MKSJ-a. Sjedinjene države su također pružile postojanu potporu inzistirajući na tome da Hrvatska ne može biti primljena u NATO prije nego što Gotovina bude u Den Haagu. Osim Španjolske, od kraja rujna, vanjski akteri uopće nisu sudjelovali. Nakon što je Europska unija u ožujku ove godine odgodila početak pristupnih pregovara s Hrvatskom, Vlasti su zajedno s MKSJ-om izradile operativni plan i u travnju je počela njegova provedba. Na hrvatskoj strani operaciju je koordinirao vrlo ograničeni broj visoko motiviranih i vrlo profesionalnih pojedinaca pod vodstvom državnog tužitelja, koji je imao primjerenu, snažnu podršku političkog vodstva. Imali su pravo davati upute svim relevantnim službama. Uspostavljen je solidan odnos povjerenja, temeljen na potpunoj transparentnosti, s mojim uredom u kojem je također bio uključen samo mali broj pojedinaca, prije svega šef Istražnog odjela. Od početka operacije primili smo više od 100 izvještaja raznih hrvatskih agencija koji su u najvećem dijelu bili dobre profesionalne kvalitete. Ti su izvještaji pregledani u Den Haagu, te su davani prijedlozi u vezi s daljnjim akcijama. Ova mješavina političke volje i operativne djelotvornosti daje rezultate.

******

Već deset godina suočavamo se s ozbiljnim sistemskim nedostacima u nastojanjima da se uhvate Karadžić i Mladić. Nema koordinativnog mehanizma, nema čak ni želje da se koordiniraju razne aktivnosti, a da ne govorimo o razmjeni najosnovnijih informacija.

Već deset godina međunarodna se zajednica igra mačke i miša s Karadžićem i Mladićem. A velik dio tog vremena, mačke su same odlučile nositi povez preko očiju, napadati jedna drugu, te dopustiti miševima da bježe iz jedne rupe u drugu. Vrijeme je da mačke skinu povez s očiju. Vrijeme je da međunarodna zajednica i lokalne vlade, naročito u Srbiji i Crnoj Gori i Republici Srpskoj, poduzmu usklađenu akciju kako bi pronašli mjesta gdje se ova dva bjegunca skrivaju, da ih uhite i predaju MKSJ-u, kako bi se počiniteljima sudilo, kao što je Vijeće sigurnosti obećalo narodima bivše Jugoslavije 1993. Vrijeme je da mačke prestanu trpjeti izrugivanje miševa.

Sve postupke pred Sudom možete pratiti na Internet stranici Suda:

www.icty.org