Website o naslijeđu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju

Od zatvaranja MKSJ-a 31. decembra 2017., Mehanizam održava ovaj website u okviru svoje misije očuvanja i promovisanja naslijeđa međunarodnih krivičnih sudova UN-a.

 Posjetite website Mehanizma.

Govor gđe Carle Del Ponte, glavne tužiteljice Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, pred Sjevernoatlantskim vijećem

Press Release . Communiqué de presse . Saopštenje za javnost

(Isključivo za medije. Nije službeni dokument.)
OFFICE OF THE PROSECUTOR
BUREAU
DU PROCUREUR
TUŽITELJSTVO

Den Haag, 3. studenog 2004.

JP/P.I.S./907-t


GOVOR GĐE CARLE DEL PONTE, GLAVNE TUŽITELJICE MEĐUNARODNOG KAZNENOG SUDA ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU, PRED SJEVERNOATLANTSKIM VIJEĆEM


U nastavku se nalazi cjelokupni tekst govora koji je gđa Carla Del Ponte, glavna tužiteljica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, održala pred Sjevernoatlantskim vijećem 3. studenog 2004.


Gospodine glavni tajniče, vaše ekselencije, dame i gospodo,


Zahvaljujem vam na pozivu i velika mi je čast što mi je pružena prilika da se obratim ovom Vijeću. Snažna potpora NATO-a i njegovih zemalja članica od odlučujuće je važnosti u trenutku kad se približavamo prvom važnom roku strategije završetka rada koju je odobrilo Vijeće sigurnosti.


Strategija završetka rada Međunarodnom sudu kao i zemljama bivše Jugoslavije daje jasne smjernice. Vodim još šest preostalih istraga i prije kraja ove godine poslat ću sucima na potvrdu posljednje optužnice. Čim budu potvrđene, svi će točno znati što još treba učiniti i kojim će se još optuženicima suditi u Den Haagu. Ipak, bojim se da su neki pogrešno protumačili rokove koji su navedeni u strategiji završetka rada prema kojoj Međunarodni sud prvostupanjske postupke treba završiti do kraja 2008., a svoja vrata zatvoriti do kraja 2010. Mreže koje štite Karadžića, Mladića, Gotovinu i druge osobe koje je MKSJ optužio i koje su još na slobodi jednostavno čekaju završetak rada Međunarodnog suda. Očekuju da će 1. siječnja 2009. biti slobodni. To je strategija koja podržava nekažnjavanje i treba je osujetiti. Na koji način?


Prvo, međunarodna zajednica mora naglasiti da rad MKSJ-a ne može biti završen prije nego što najviše rangirani dužnosnici optuženi za najgore ratne zločine, kao što su Mladić, Karadžić i Gotovina, budu dovedeni pred lice pravde u Den Haag. Zahvalna sam zemljama članicama Europske unije što su upravo to naglasile 13. srpnja. Također sam zahvalna Vladi SAD-a što je u raznim prigodama izrazila istu zabrinutost.


Kao drugo, oni koji imaju moć locirati, pritvoriti ili uhititi naše bjegunce, uključujući NATO, moraju pojačati svoja nastojanja. Budimo iskreni: u protekloj godini NATO nije bio osobito uspješan. Hrvatska je u ožujku brzo i učinkovito reagirala na nove optužnice koje obuhvaćaju osam optuženika i odmah ih prebacila u Den Haag. Srbija je 10. listopada uhitila i u Den Haag prebacila Ljubišu Bearu, visokog vojnog dužnosnika iz Republike Srpske, koji je 2002. optužen za genocid u Srebrenici. Srpske su vlasti djelovale po preciznim informacijama koje sam im uputila i nisu imale drugog izbora nego da izvrše uhićenje. U dvije slične prigode ove godine, u ožujku i srpnju, iste vlasti odbile su izvršiti uhićenja. Učinjeno je upravo suprotno – optuženici su obaviješteni i pobjegli su. Do danas srpske vlasti nisu pružile nikakvo vjerodostojno objašnjenje u vezi s podacima koji su procurili, te stoga možemo pretpostavljati samo najgore. U Bosni i Hercegovini, zadnjih godinu i pol SFOR nije nikoga uhitio. Ta se situacija znatno razlikuje od one prijašnjih godina kad je SFOR, između 1997. i travnja 2003., vrlo uspješno provodio uhićenja ili pružao pomoć u privođenju 29 optuženika.


Nakon prebacivanja Beare u Den Haag trenutačno je još 21 optuženik na slobodi. To nije samo najznačajnija prepreka brzom i učinkovitom provođenju strategije završetka rada MKSJ-a, nego je također sramota za sve one koji su odgovorni za izvršenje uhićenja. Vlade Srbije i Crne Gore, Hrvatske i Republike Srpske unutar Bosne i Hercegovine snose glavnu odgovornost za ovaj neuspjeh.


Prije mjesec dana bila sam u Beogradu i razgovorala o ovom pitanju s dužnosnicima Državne zajednice SCG i republičkim vlastima. Nažalost, Srbija i Crna Gora postala je sigurno utočište za naše bjegunce. Uz Mladića i trojicu od četvorice generala koji su optuženi za zločine koje su srpske snage počinile na Kosovu, više bosanskih Srba također je ondje našlo utočište. Nijedan od dužnosnika s kojima sam se sastala u Beogradu to nije porekao. Na razini Državne zajednice postoji iskrena spremnost za ozbiljan rad na uhićenju bjegunaca, ali glavna odgovornost leži na Vladi Srbije. Nažalost, predsjednik Vlade Koštunica i članovi njegove Vlade jasno su mi stavili na znanje da nisu spremni uhititi i prebaciti 15 optuženika koji žive u Srbiji.


Dopustite mi da naglasim da ovdje govorimo o teškim zločinima, zločinima koji neće i ne mogu biti zaboravljeni ili oprošteni ako se ljudima koji su za njih odgovorni ne bude sudilo. U pitanju je pomirenje. Događaji u Srebrenici prepoznati su kao genocid u konačnoj presudi koju je 19. travnja 2004. izreklo Žalbeno vijeće MKSJ-a. Prema izvještaju Komisije o Srebrenici koju je Republici Srpskoj nametnuo Visoki predstavnik, broj ubijenih u nekoliko dana iznosio je 7.800. Mladić, Borovnica, Pandurević, Popović i Nikolić, visoki vojni i policijski dužnosnici optuženi za ovaj genocid na slobodi su u Srbiji. Generali Pavković, Lukić i Lazarević, koji slobodno žive u Srbiji, optuženi su ne samo temeljem svoje zapovjedne odgovornosti, već i temeljem izravne individualne odgovornosti za zločine počinjene na Kosovu 1998. i 1999. godine. Vi ste sigurno dobro upoznati s tim zločinima koji uključuju prisilno premejštanje stotina tisuća civila. Drugi bjegunci koji su u Srbiji optuženi su za ubojstva, silovanje i mučenje. Puno govorimo o bjeguncima. Pomislimo na trenutak na žrtve i što one osjećaju.


Ovi zločini nisu kažnjeni jer srpske vlasti nisu spremne uhititi i izručiti osobe koje su za njih optužene. Ministar pravde Srbije javno je rekao da njegova Vlada nije spremna nastaviti s uhićenjima, već samo s dobrovoljnim predajama. A što je još gore – mreže koje štite optuženike koji su na slobodi uspjele su stvoriti atmosferu, posebice u medijima, u kojoj su uhićenja i izručenja bjegunaca u Den Haag još teža. Optuženici se opisuju kao junaci, a tužiteljica MKSJ-a se okrivljuje za sve probleme u Srbiji. Zločini se uopće ne spominju, kao ni žrtve. Ali žrtve niti zaboravljaju niti praštaju. To samo po sebi može nositi zametke budućih sukoba. MKSJ, putem svog skromnog Outreach programa, pokušava pružanjem objektivnih informacija uspostaviti protutežu učestalim kampanjama ocrnjivanja Suda. Ali sredstva koja imamo na raspolaganju vrlo su mala u usporedbi s moći tih ekstremnih nacionalističkih mreža.


Premda je situacija najteža u Srbiji, te su mreže i dalje aktivne i u drugim zemljama, kao što su Bosna i Hercegovina i Hrvatska.


Što se tiče Bosne i Hercegovine, izvještaj Komisije o Srebrenici koji sam maloprije spomenula svakako je značajna prekretnica na putu prema istini i pravdi. Treba znati da je još nedavno stvarnost srebreničkog genocida bila poricana. Među onima koji su prihvatili da se u Srebrenici ubijalo, mnogi su vjerovali da to nisu bili zločini. Nadam se da će Izvještaj o Srebrenici postati dostupan velikom broju ljudi u Bosni i Hercegovini i Srbiji i Crnoj Gori jer u velikoj mjeri može pomoći da obični građani postanu svjesni nužnosti pravde.


Unatoč tom pozitivnom razvoju situacije, ne mogu izvijestiti ni o kakvim drugim novostima u vezi sa suradnjom s MKSJ-om. Vlasti u Republici Srpskoj do danas još nisu niti locirale niti uhitile nijednog optuženog bjegunca. Zna se da Radovan Karadžić provodi mnogo vremena u tom dijelu Bosne i Hercegovine. On još uvijek uživa punu podršku i pomoć svih razina vlasti Republike Srpske. Čak uspijeva objavljivati knjige koje u Srbiji postaju uspješnice. Vrlo sam razočarana činjenicom da će SFOR napustiti tu zemlju, a da ga nije uspio uhititi. Svjesna sam da su prošle zime i tijekom proljeća u tom smislu poduzimane intenzivne aktivnosti. Visoki predstavnik je također poduzeo hrabre korake kako bi onemogućio mreže koje bjeguncima pružaju podršku.


Uskoro će stupiti na snagu novi aranžman i radujem se bliskoj suradnji s glavnim sjedištem NATO-a u Sarajevu i EUROFOR-om. Što se tiče osoba optuženih za ratne zločine, u osnovi su potrebne dvije stvari: jasan zapovjedni lanac i sposobnost brzog reagiranja. Kadgod posjedujem informaciju o mjestu boravka bjegunca, potrebno je da je mogu proslijediti putem najbržeg i najsigurnijeg kanala. Meni je također mi je iznimno važno da dobijem punu povratnu informaciju o tome kako su ocijenjene moje informacije. Ako su neke mjere poduzete, koje su to mjere? Kakvi su bili rezultati? Samo takvim postupanjem unaprijedit ćemo kvalitetu naših informacija i naše suradnje. Razumijem da su ovo osjetljiva pitanja. Uvjerena sam da je njima moguće pristupiti s povjerenjem i otvorenošću, a da se istovremeno sačuva povjerljivost, jer svi znamo kako oprezni moramo biti kad koristimo obavještajne podatke.


Nisam zabrinuta samo radi Bosne i Hercegovine. U Hrvatskoj imam slične probleme. MKSJ je vrlo razočaran time što Hrvatska do danas nije uhitila generala Gotovinu. Tijekom proljeća činilo se da je Vlada intenzivirala nastojanja da locira tog bjegunca i bila sam uvjerena da će biti uhićen tijekom ljeta. Velika je šteta da se to nije dogodilo i što se tijekom srpnja i kolovoza zamah izgubio. Gotovina je još uvijek u Hrvatskoj.


Dana 12. listopada otpečaćena je optužnica protiv Miroslava Brale, bivšeg pripadnika specijalnih snaga bosanskih Hrvata. Optužen je 1995., između ostalog, za ubojstvo, hotimično lišavanje života, silovanje i mučenje. Početkom godine locirali smo ga u Hrvatskoj i očekivali da će biti uhićen tijekom proljeća. Iz razloga koji su nejasni, hrvatska policija nije izvršila uhićenje i on je nestao. Očekujem da hrvatske vlasti postignu rezultate u vezi s ova dva slučaja prije nego što Vijeću sigurnosti 23. studenog podnesem svoj sljedeći izvještaj. Pod rezultatima mislim na uhićenje Gotovine i Brale.


Većina od 21 bjegunca nalazi se u te tri zemlje. Međutim, prema našim informacijama, trojica od njih su u Rusiji. Obratila sam se ruskoj Vladi i nedavno sam primila odgovor da ih do sada nisu uspjeli locirati.


Moj je mandat optužiti čelnike najvišeg ranga koji su odgovorni za najgore zločine i još uvijek radim na šest istraga koje bi sve mogle rezultirati novim optužnicama. Jedna od njih će vam možda biti posebno zanimljiva jer se tiče Kosova. Možda se sjećate da je jedna optužnica koja se odnosi na Oslobodilačku vojsku Kosova podignuta 2003. i da su tri osobe uhićene i prebačene na Sud. Uskoro će početi suđenje. U tijeku je još jedna istraga koja se odnosi na vodstvo Oslobodilačke vojske Kosova. U ovoj istrazi nije bilo nikakve suradnje međunarodne zajednice. Ipak, uvjerena sam da ću do kraja godine moći podići utemeljenu optužnicu.


U oba slučaja suočavamo se s golemim problemima radi ogromnog pritiska koji osumnjičenici i optuženici vrše na naše svjedoke. Zastrašivanje svjedoka ozbiljan je problem na području cijele bivše Jugoslavije, ali na Kosovu je iznimno rašireno, sustavno i potencijalno smrtonosno. Nedavno smo se obratili Posebnom predstavniku glavnog tajnika UN-a u vezi s ovim osjetljivim i teškim pitanjem, i uistinu sam zahvalna na snažnoj podršci koju sam u vezi s tim primila od UNMIK-a, KFOR-a i pojedinih zemalja članica NATO-a.


I dok se MKSJ usredotočuje na čelnike najvišeg ranga koji su odgovorni za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid, domaći će sudovi morati suditi velikom broju počinitelja srednjeg i nižeg ranga. Već sam od sudskih vijeća zatražila da Srbiji i Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj prepuste pet predmeta koji se odnose na osobe koje su trenutačno u nadležnosti MKSJ-a. Tijekom protekle godine doista je uloženo mnogo truda da se u tim zemljama uspostave sudovi za ratne zločine koji će funkcionirati. U vezi s tim uspostavili smo plodan partnerski odnos s Uredom Visokog predstavnika u Sarajevu, a također i s tužiteljima u Beogradu i Zagrebu. Ti su tužitelji vrlo profesionalni i često vrlo hrabri. Ono što čine nije popularno. Žive s prijetnjama i suočavaju se s raznim vrstama pritisaka. Vlade ili političari miješaju im se u posao. Stoga im je potrebna vaša puna politička i praktična podrška.


Na primjer, gosp. Vukčević, tužitelj za ratne zločine u Beogradu, zamolio me da se obratim UNMIK-u kako bi mogao obaviti razgovore sa svjedocima na Kosovu tijekom svoje istrage o najvećoj masovnoj grobnici pronađenoj na Balkanu. Rekao mi je da mu nije dopušteno da s tim ciljem ode na Kosovo. Ta se masovna grobnica nalazi u predgrađu Beograda i u njoj se nalazilo više od 700 tijela kosovskih Albanaca. Uspostavila sam vrlo dobar radni odnos s gosp. Vukčevićem i vjerujem da će to učiniti i UNMIK.


Gospodine glavni tajniče,


Međunarodni je sud pod velikim pritskom da privede kraju svoju zadaću što je prije moguće. S obzirom na to da znatan broj država nije platio svoje doprinose UN-u, tijekom proljeća je političkom pritisku pridodan i nepodnošljiv financijski pritisak. Uslijed toga sam izgubila gotovo 50 % svojeg višeg pravnog osoblja i više od 40 % viših istražitelja. Zabrana zapošljavanja novih ljudi koju je nametnulo tajništvo UN-a spriječava me da te ljude zamijenim. Najlakše bi rješenje bilo da obustavim istrage i usredotočim se na suđenja osobama koje su u pritvoru. To je ono što mnogi žele, i unutar i izvan bivše Jugoslavije.


Ali to bi na još dugo vrijeme bacilo sjenu na budućnost regije i predstavljalo vrlo loš znak za budućnost međunarodne pravde. Međunarodna zajednica mora ostati ujedinjena u svojoj spremnosti da pravda bude izvršena na području bivše Jugoslavije. To prije svega znači da svi bjegunci moraju biti uhićeni. S obzirom da se pozornost najmoćnijih država usmjerava drugamo, postalo je teško mobilizirati obavještajne i operativne resurse koji bi mogli pomoći da se bjegunci lociraju i uhite. S druge strane, osjećam olakšanje kad vidim da najvažnije euroatlantske organizacije, uključujući NATO, i dalje pružaju snažnu političku podršku radu Međunarodnog suda. No uz tu političku podršku trebali bismo naći praktične načine da pomognemo Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori i Hrvatskoj u njihovim nastojanjima da nađu Mladića, Karadžića, Gotovinu i druge. Moramo osigurati da svi bjegunci budu uhićeni. Jedan je način pružanje operativne pomoći. Drugi je način uništavanje mreža koje bjeguncima pružaju podršku. Treći je način ohrabrivanje temeljitih strukturnih reformi sigurnosnog sektora. Na svim tim područjima, NATO je u jedinstvenom položaju da potakne značajne promjene.


Hvala vam na pažnji.