'Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju: vodi ka promjenama ili pronalazi isprike?'

Den Haag, 13. maja 1999.
JL/PIU./402-t

U nastavku se nalazi govor sudije Gabrielle Kirk McDonald, predsjednice Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, koji je održala pred Savjetom za vanjske odnose u New Yorku,
12. maja 1999.

“MEĐUNARODNI KRIVIČNI SUD ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU: VODI KA PROMJENAMA ILI PRONALAZI ISPRIKE?”

Uvažene kolege, članovi Savjeta, dame i gospodo, čast mi je što sam pozvana da vam govorim o Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju. Isuviše veliki broj Amerikanaca nije upoznat sa radom Međunarodnog suda ili ne shvaća njegov značaj ili, otvoreno rečeno, čini se da ne haje. Vaš zadatak u Savjetu je da potičete američko razumijevanje međunarodnih odnosa. Stoga, mislim da smo partneri u tom naporu i drago mi je što sam ovdje.

Večeras ću pokušati da vam dam otvorenu i iskrenu procjenu institucije koju predstavljam, njenu historiju i njene izglede. Uz trenutna dešavanja na Kosovu, može se činiti da je takav govor zasnovan na nešto naivnim pretpostavkama o efikasnosti Međunarodnog suda. Veoma uznemirujući izvještaji koji posljednjih sedmica stižu otamo potakli su neke posmatrače da postave temeljna pitanja o našem radu i ulozi. Međutim, želim vam reći da, iako rat – kako pravi, tako i hladni - i dalje traje u velikom dijelu regije, Međunarodni sud je od suštinskog značaja za mir, stvarni mir, kako u bivšoj Jugoslaviji, tako i šire.

Ovaj vijek je najkrvaviji u ljudskoj historiji. A civili, sve više, postaju mete, a ne samo da pate od posljedica tog ratovanja. U ovom vijeku takođe smo bili svjedoci porasta broja međunarodnih pregovora čija je namjena da se zaštite osnovna ljudska prava čak i tokom trajanja rata, a ipak se ta prava u najvećem dijelu ignorišu. Tako se razvio ciklus nekažnjavanja sa razarajućim posljedicama koji se, tvrdim, može okončati samo primjenom vladavine zakona, i pozivanjem pojedinaca na odgovornost za njihove nezakonite postupke. To je ono što Međunarodni sud čini. Presedan koji se sada stvara značajno je izmijenio način na koji međunarodna zajednica reaguje na takve sukobe. Iskustvo Međunarodnog suda ukazuje na to da Sud počinje da doseže svoje mogućnosti.

Kako bi demonstrirala tu tvrdnju, ocijeniću djelovanje Suda na tri različita nivoa: njegove aktivnosti; njegov uticaj na međunarodne odnose i njegov uticaj u bivšoj Jugoslaviji.

Kao prvo, aktivnosti. U toku šest godina od kada je osnovan od strane Vijeća sigurnosti, Sud je rastao brzinom nezamislivom onima koji su učestvovali u njegovom nastanku. Godine 1993., nismo imali ni fizičku niti pravnu infrastrukturu. Nismo imali sredstva za sprovođenje istraga o navodnim zločinama, mjesto gdje bi vodili suđenja, niti pravila prema kojima bi se vodili postupci. Nismo imali načina da dođemo do svjedoka i da ih zaštitimo, niti sredstava da smjestimo u zatvor one koje je Međunarodni sud proglasio krivim. U prvim godinama postojanja, suočili smo se sa mnogim preprekama, od nedovoljnih finansijskih sredstava do nedostatka političke volje da Međunarodni sud uspije. Neki su govorili da krivična gonjenja nisu u skladu sa mirovnim procesom. Neki su jednostavno sumnjali da sud može pomoći u tom procesu. Drugi nisu mogli zamisliti da bi se suđenja mogla sprovoditi na međunarodnom nivou zbog razlike između common law-a i civilnog prava. Ipak, mi smo ustrajali i sada smo izronili iz sjene onih koji su sumnjali u nas.

Međunarodni sud sada funkcioniše u potpunosti i na njemu se svakodnevno vode prvostepena i drugostepena suđenja. Naše odluke sadrže bitne zaključke o bezbroj pravnih pitanja, od kojih većina nikad nije bila razmatrana na sudu, ili koja desetljećima nisu bila predmetom pravnih preispitivanja. Na primjer, primjenjivost i doseg Ženevskih konvencija i konvencija o genocidu i zakona i običaja ratovanja, odgovornost vojnih i civilnih vlasti za vrijeme sukoba, te definicije oružanog sukoba, ratnih zločina i zločina silovanja.

Time dolazim do drugog elementa analize djelovanja Međunarodnog suda – njegovog uticaja na međunarodne odnose. Tumačenjem neaktivnih sporazuma i stvarnom primjenom međunarodnog humanitarnog prava, Međunarodni sud razvija to pravo. A to pravo, koje je prethodno predstavljalo samo kostur međusobno povezanih sporazuma, sada je dobilo meso na kostima. Time se povećala usredotočenost na provođenje ljudskih prava. Takav razvoj se dogodio u okviru država ali je takođe imao uticaja i na odnose među državama.

Kao drugo, dok se smatra očiglednim da je sistematizacija i primjena međunarodnog pravnog sistema podložna hirovima međunarodne praktičnosti, odnosi koji su izgrađeni između MKSJ-a i država i međunarodnih entiteta, kao što je NATO, omogućili su ono što je nekad bilo nemoguće. Jedan međunarodni sud, smješten stotinama milja daleko od mjesta zločina može izdati naloge za hapšenje osoba koje borave u nadležnosti neke strane države. Te naloge izvršavaju države, ili SFOR, i optuženi se šalju u Den Haag. Ne tvrdim da je to savršen sistem – svjesni ste da se većina naloga za hapšenje koje izdaje MKSJ u potpunosti ignoriše. Međutim, po prvi put u historiji, pojedinci za koje se sumnja da su prekršili međunarodno humanitarno pravo se suočavaju sa stvarnom mogućnošću da im se sudi i da budu proglašeni krivim. Taj razvoj predstavlja osnovu praktičnog sistema međunarodnog krivičnog pravosuđa. To je očigledno dug put, na kojem se putovanje mjeri malim koracima. Ali, Međunarodni sud predstavlja najznačajniji napredak koji je do sada ostvaren na tom putu.

Treći kriterij po kojem se treba ocijeniti djelovanje Međunarodnog suda jeste njegov uticaj na bivšu Jugoslaviju. Sud možda izgleda održiv s institucionalne tačke gledišta, ali da li on ispunjava ciljeve koji su mu zacrtani mandatom da pomogne u očuvanju međunarodnog mira i sigurnosti? Da li Sud daje zadovoljenje onima koji su propatili tokom sukoba i sprječava druge da čine daljnje zločine? U cjelini, da li Sud omogućava sprovođenje mira putem pravde? Događaji na Kosovu daju nam brz odgovor. Ali, protumačiti tu tragediju kao propust Međunarodnog suda kao institucije znači ne shvatiti našu samu prirodu i svrhu.

Nijedan sud ne može zaustaviti rat. Uloga Međunarodnog suda je da pomogne u stvaranju uslova koji će dovesti do trajnog mira. Na primjer, naša suđenja pokazuju da je poštovanje vladavine zakona neophodno za postojanje mirnog društva. Poticanjem povjerenja među stanovništvom i vjere u državne institucije, Međunarodni sud može doprinijeti pojavi civilnog društva kao uporišta stvarnog mira.

Posmatrajući naše iskustvo u Bosni i Hercegovini, vjerujem da smo napravili značajan napredak. Ipak, stalna prisutnost i uticaj mnogih pojedinaca koji snose odgovornost za sukob usporili su tempo poslijeratne obnove. Oni koji su prvobitno stvorili uslove za rat koristeći propagandu i zastrašivanje kako bi zatrovali društvo, sada blokiraju napore da se to društvo ponovo izgradi. Iako međunarodna zajednica ponovo izgrađuje Bosnu i Hercegovinu, prisutnost “kriminogenih elemenata” još više otežava taj proces. Kako se može očekivati od žene koja je grupno silovana u logoru, ili muškarca koji je mučen u “zatočeničkom logoru”, da vjeruju u mirovni proces, kada su počinioci ne samo na slobodi i na vlasti, već zapravo ostvaruju i materijalnu korist od svojih zločina. Sredinom 1997. SFOR je počeo hapsiti optužene u Bosni i Hercegovini, i taj proces traje do današnjeg dana. To je imalo efekta. Polako, na Međunarodni se sud gleda kao na stvarnost. Široko rasprostranjeno prihvaćanje njegovog postojanja i prepoznavanje neophodnosti njegove uloge sve više se javlja među žrtvama i čak među navodnim počiniocima. Ciljevi mira i međunarodnog krivičnog prava više se ne smatraju međusobno isključivim. Oni su, naprotiv, zavisni jedni od drugih i nadopunjuju se. Mnogi kažu da Međunarodni sud neće ostaviti traga sve dok se pravdi ne privedu optužene “vođe”. Ali, to je priznanje uloge Međunarodnog suda u mirovnom procesu, a ne njegova osuda. Međunarodna zajednica je ta koja ima moć prinude da nametne poštivanje zahtjeva, koje je potrebno kako bi se okončao ciklus nekažnjavanja. Ona to mora učiniti.

I pored toga što je Sud razvio svoje aktivnosti, pored njegovog uticaja na međunarodne odnose i pored uticaja na bivšu Jugoslaviju, nekažnjavanje i dalje ostaje pravilo. A ono što se trenutno događa na Kosovu je direktna posljedica takvog nekažnjavanja. Bez hapšenja, Međunarodni sud nije u mogućnosti da krivično goni mnoge od onih koji su odgovorni za sukobe u bivšoj Jugoslaviji. Trideset i dvije osobe protiv kojih se podignute javne optužnice i dalje su na slobodi, najveći dio njih u Republici Srpskoj i SRJ. Da li bi se pokolji u Drenici, Račku, ili bilo kojim drugim mjestima čija su nam imena sad poznata iz pogrešnih razloga, dogodili da oni koji su imali komandu i kontrolu nisu vjerovali da će izvući korist iz nekažnjavanja? Da li bi Arkan sa smijehom odbacio vijest o podizanju optužnice protiv njega da je bilo sigurno da će podizanje optužnice dovesti do hapšenja?

To što takva sigurnost ne postoji, izuzev značajnog povećanja javne i političke pažnje koju je Sud dobio posljednjih sedmica, je, naravno, izvan naše kontrole. Sud se u potpunosti oslanja na međudržavne organizacije. Da je 1993. Sud dobio pomoć koju je trebao za brzo i efektno provođenje svog mandata, moguće je da bi oni koji su odgovorno za krvoproliće koje je pratilo raspad bivše Jugoslavije do sada bili procesuirani. Moguće je da se prizori čiji smo svjedoci bili početkom ovog desetljeća u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ne bi ponovili na Kosovu.

Umjesto toga, Vladi Savezne Republike Jugoslavije dozvoljeno je da ignoriše naloge i zahtjeve Međunarodnog suda. Vlada mjesecima odbija da tužiocu odobri pristup Kosovu i redovito odbija da ispoštuje naše zahtjeve i naloge. Posljednjih mjeseci, četiri puta sam pisala Vijeću sigurnosti i dva puta stajala pred njim i tražila da se pokrene akcija kako bi se riješilo ovo pitanje nesaradnje. Po ovom sam se pitanju takođe obratila i Generalnoj skupštini. I tužiteljica i ja smo pisale NATO-u i članicama Kontakt grupe. Obje smo se obratile Vijeću za implementaciju mira koje nadgleda Dejtonski sporazum. Međutim, naši napori da upozorimo međunarodnu zajednicu da upotrijebi zakon kako bi spriječila ono čega smo sad svjedoci nisu podržani. Čini se da pravda nije bila glavni prioritet.

To više od svega drugog ukazuje na ograničenja Međunarodnog suda. Ona se moraju imati na umu u svjetlu svih poziva Sudu da reaguje na dešavanja na Kosovu. Što se kriza sve više produbljavala, Sud je pokušao da poveća do maksimuma svoju ulogu kao sredstva za zastrašivanje od činjenja daljnjih zločina, tako što je s jedne strane vodio suđenja, a s druge strane ukazivao na kršenja međunarodnog prava od strane Savezne Republike Jugoslavije. Tužiteljica je kazala da vrši istraživanja na Kosovu i da će, ukoliko postoje dokazi, podignuti optužnice. Međutim, ono što može najviše zastrašiti je izvjesnost kažnjavanja. To se ne može postići osim ako hapšenje ne postane očekivana posljedica podizanja optužnice.

Rečeno je da velike “sile ne djeluju na Balkanu. One reaguju na zločine”. Zaista, uspostavljanje Međunarodnog suda bilo je upravo takva jedna reakcija. U kosovskoj krizi, međunarodna zajednica je ponovo reagovala, ovaj put promičući Sud kao rješenje nad rješenjima. Međutim, optužnice sada ne mogu spriječiti ono što se dešava na Kosovu. Sada je već prekasno. Prema tome, jednako je pogrešno buditi lažna očekivanja o neodložnoj efikasnosti međunarodnog krivičnog pravosuđa kao što je ranije bilo umanjivanje uloge suda.

Međunarodni sud će igrati važnu ulogu u rješavanju te krize ali samo ako mu se dozvoli da svoju ulogu odigra kako treba i ako se prihvati da kažnjavanje nije zamjena za sprječavanje. Prema tome, ohrabrujuće je da se krivičnom pravosuđu posljednjih sedmica poklanja više pažnje. Kako bi se osiguralo da se ta usredotočenost održi, od ključne je važnosti da se u svakom mirovnom sporazumu posebno spomene Međunarodni sud. Takav sporazum mora eksplicitno ovlastiti svaku implementacijsku silu da pomaže tužiocu u sprovođenju istraga i da hapsi osobe protiv kojih je Sud podigao optužnice. Nedovoljno naglašavanje tog aspekta Dejtonskog sporazuma ozbiljno je usporilo obnovu Bosne i Hercegovine i sposobnost međunarodne zajednice da tamo okonča svoj angažman. Ukoliko će u toj regiji vladati mir, od ključne je važnosti da se ove greške ne ponove na Kosovu. Zaista, ispravljanje jedne greške još može imati određen efekat zastrašivanja na Kosovu. Svi optuženi koji se još nalaze u bjekstvu u Bosni i Hercegovini moraju se uhapsiti i to odmah. Sa pravdom se ne može pregovarati.

Međunarodni sud je zasnovan na dobrim načelima ali kako u praksi može izvršavati pravdu koju žrtve priželjkuju i zaslužuju? Mi se nalazimo u Den Haagu, a zajednice pogođene ratom su u bivšoj Jugoslaviji. Taj proces mora i dalje ostati važan za ljude koji su pogođeni sukobom. Od ključne je važnosti da se informišu o Međunarodnom sudu i njegovim aktivnostima i da imaju priliku da rad Suda primijene u svojim zajednicama.

Čak i prije početka akcije NATO-a, veliki dio stanovništva regije je imao negativan stav prema Sudu. Jetka propaganda usmjerena protiv Suda oslikava nas kao pristrasne, spore i neefikasne. U Hrvatskoj, mi smo poput fudbala u kampanji za izbor predsjednika. U Saveznoj Republici Jugoslaviji, vide nas kao samo još jednu potvrdu da je svijet riješen da potčini Srbe.

Međunarodnom sudu nedostaju institucije kao što su zakonodavni forum, ili mediji koji su dio sveobuhvatnog okvira u kojem karakteristično postoje nacionalni krivični sudovi koji omogućavaju tumačenje i primjenu rezultata krivičnih postupaka. Mi, stoga, pokrećemo Outreach Program kako bi pojačao kapacitete Međunarodnog suda u pogledu odnosa sa javnošću u Den Haagu i otvorio terenske urede u bivšoj Jugoslaviji. To je ključni poduhvat, koji postaje još značajniji zbog nedavnih događanja. Poslije šest godina, naša pravosudna infrastruktura je u potpunosti izgrađena i funkcioniše. Mi sada možemo podijeliti naš rad sa njegovim glavnim korisnicima, da objasnimo kako radimo i zašto.

Međutim, primijetićete da za opis tog projekta koristim futur: taj program moraju podržati donacije izvan regularnog budžeta. Mi, prema tome, tražimo sredstva u iznosu od 1,3 miliona američkih dolara kako bi pokrenuli i vodili taj projekat. Vlada SAD-a se veoma velikodušno složila da nam da 500.000 dolara i da nam pomogne u poticanju drugih država da daju svoj doprinos. Međutim, svi dijele moralni imperativ da se okonča nasilje u regiji, uključujući i korporacijski sektor. Stoga mi je drago da nam je jedna velika korporacija nedavno poklonila kompjutersku opremu u vrijednosti od 3 miliona dolara, što će značajno povećati nače operativne kapacitete.

Međunarodni sud je prešao veliki put za kratko vrijeme. Za samo šest godina izgradili smo temelje za provođenje našeg mandata. Činjenica da je pred nama još dug put ne treba nikoga iznenaditi, i još manje se koristiti da se u pitanje dovode naš uspjeh ili održivost. Kada je ovdje govorio prije tri mjeseca, generalni sekretar Kofi Annan primijetio je su pravda i jednaka prava za sve izazovi za čovječanstvo. To su ideali koji koji leže u osnovi Međunarodnog suda. On je kazao da su to Ťizazovi sa dalekim izgledima i promjenjivim rezultatima, koji se bore protiv nepredvidivih mogućnosti i rijetko su nagrađeniť. Kako bi se suočio s tim izazovom, Međunarodni sud treba i zaslužuje vašu stalnu podršku i ohrabenje dok obavlja svoj presudan zadatak. Bićemo nagrađeni ali moramo raditi zajedno.

Hvala vam.