|
Haag, 13. jun 2005.
CDP/MOW/977-t
Obraćanje Carle Del
Ponte, glavne tužiteljice Međunarodnog
krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju,
Savjetu bezbjednosti 13. juna 2005.
Gospodine predsjedniče,
ekselencije, dame i gospodo,
Velika mi je čast što
ponovo imam priliku da vam predočim procjenu
napretka postignutog u sprovođenju strategije
okončanja rada Međunarodnog suda.
Pismeni izvještaj je već dostavljen
i ja ću sada da se usredsredim na glavna
pitanja. Mogu vas obavijestiti o značajnom
napretku koji je postignut u ključnim komponentama
strategije okončanja rada. Sve istrage
su okončane i posljednje optužnice podignute
do kraja 2004. Međutim, trebate znati da
mnoga udruženja žrtava, kao i predstavnici civilnog
društva, jednostavno ne shvataju kako se
istrage mogu zatvoriti u ovoj fazi. Primam mnogo
pisama od žrtava i izvještaje nevladinih
organizacija u kojima se tvrdi da postoji još
mnogo pojedinaca koje treba optužiti i iznosi
zabrinutost za sposobnost domaćih pravosuđa
da vrše pravdu na pravičan i efikasan
način. Iako nema povratka na staro i iako
se u potpunosti zalažemo za sprovođenje
strategije okončanja rada, jednostavno
želim da naglasim Savjetu koliko je značajno
da se podrže nacionalna pravosuđa i blisko
prati njihov rad kako bi se osiguralo da se
pravda zaista vrši.
Od mog posljednjeg izvještaja
došlo je do mnogih pozitivnih razvoja događaja.
Ukupno dvadeset optuženih se predalo od novembra,
uključujući deset koji su bili u bjekstvu
duži vremenski period. Tužilaštvo i dalje
podnosi zahtjeve u skladu s pravilom 11bis
za ustupanje predmeta protiv srednje i niže
rangiranih počinilaca domaćim pravosuđima.
Takođe su podneseni zahtjevi kojima se
traži spajanje predmeta sa istom bazom zločina
kako bi se izbjeglo ponavljanje suđenja
sa sličnim dokazima i svjedocima. I na
kraju, ništa manje važno, podizanje zabrane
zapošljavanja omogućilo je Tužilaštvu
da zaposli osoblje neophodno za efikasnu pripremu
i vođenje preostalih prvostepenih i žalbenih
postupaka.
Nažalost, ove pozitivne razvoje
događaja zasjenjuju uporni propusti nadležnih
organa da uhapse i prebace desetoricu optuženih,
uključujući i one koje je Savjet bezbjednosti
više puta pomenuo u rezolucijama donesenim
u skladu poglavljem VII Povelje UN. Sve dok
Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Ante
Gotovina uspiju da izbjegnu pravdi i prkose
međunarodnoj zajednici, rad ovog suda ostaće
nedovršen.
Prije deset dana, posjetila
sam Beograd, Zagreb i Sarajevo kako bi s nadležnim
organima razgovarala o saradnji. U Sarajevu
sam se takođe sastala s porodicama žrtava
genocida u Srebrenici. I pored svog postignutog
napretka, očigledno je da velika očekivanja
koja su žrtve imale od međunarodne zajednice
i MKSJ-a nisu ispunjena i neće biti sve
dok se Karadžić i Mladić ne nađu
u Haagu. Za manje od mjesec dana, napunit će
se deset godina od događaja u Srebrenici.
U samoj Srebrenici, kao i u drugim mjestima,
održaće se komemoracije. Svi oni koji im
budu prisustvovali pitaće se zašto
su pojedinci najodgovorniji za genocid i dalje
na slobodi, deset godina nakon tog događaja
i deset godina nakon što su optuženi? U
znak protesta, odlučila sam da ne prisustvujem
ni jednoj komemoraciji ukoliko Karadžić
i Mladić ne budu uhapšeni.
U stavu srbijanskih vlasti došlo je do
važne promjene. Pristup dokumentima, uključujući
i vojnim dosjeima, kao i svjedocima, stalno
se poboljšava. Međutim, ovaj proces
je i dalje spor i nespretan. Najvažnije,
nakon mog posljednjeg obraćanja Savjetu,
Srbija je konačno počela da prebacuje
bjegunce i novooptužene osobe. Od decembra
2004., Vlada Srbije, sama ili uz pomoć
Ministarstva unutrašnjih poslova Republike
Srpske u Bosni i Hercegovini, prebacila je 14
optuženih, uključujući šest
koji su optuženi za Srebrenicu. Još
sedam bjegunaca se nalazi nadohvat srbijanskih
vlasti, samih ili u saradnji sa Crnom Gorom
i Republikom Srpskom u Bosni i Hercegovini -
Karadžić, Mladić, Tolimir, Hadžić,
Milan i Sredoje Lukić i Župljanin.
Karadžić, Mladić i Tolimir su
trojica optuženih koji su najodgovorniji
za Srebrenicu. Premijer Koštunica mi je
pružio uvjeravanja da će njegova Vlada
isporučiti i preostale bjegunce i očekujem
da ispuni svoju obavezu. Međutim, kako
sam shvatila, on ne želi da provede akcije
hapšenja. Od 25. aprila, kada je Nebojša
Pavković doveden u Haag, nije bilo nijednog
novog dovođenja. Čini se da to ukazuje
na to da je politika dobrovoljnih predaja kojoj
su vlasti Srbije davale prednost dostigla svoje
granice.
Od ključnog je značaja
da vlasti u Podgorici i Banjoj Luci bliže sarađuju
s Beogradom, ali i sa NATO-m i EUFOR-om u Bosni
i Hercegovini. Na taj način postoje najveće
šanse za pronalaženje Radovana Kradžića.
Isto tako, politička podrška međunarodne
zajednice i dalje je od najveće važnosti.
Ohrabrujuće je da su me u Briselu i Sarajevu
zapovjednici NATO-a i EUFOR-a uvjerili u svoju
punu opredijeljenjenost po ovom pitanju.
Sve informacije koje imam i
dalje govore da se dvojica bjegunaca, Vlastimir
Đorđević i Dragan Zelenović,
nalaze u Rusiji. Relevantne dokaze o toj dvojici
bjegunaca proslijedila sam ruskim vlastima i
izrazila spremnost da otputujem u Moskvu kako
bih o ovom pitanju razgovarala s ruskim vlastima.
Dana 7. juna, od njih sam dobila odgovor u kojem
su me obavijestili da nadležni organi i dalje
sprovode istražne radnje u pogledu osoba protiv
kojih je MKSJ podigao optužnice, uključujući
i g. Đorđevića i g. Zelenovića.
Ruske vlasti vjeruju da te osobe, koje su počinile
teška kršenja za koja će im se
suditi na MKSJ-u, treba pronaći i krivično
goniti. Ruske vlasti su takođe izrazile
spremnost da i dalje pružaju pomoć Međunarodnom
sudu u istragama i krivičnom gonjenju optuženih
osoba.
I dalje sam zabrinuta što
hrvatske vlasti nisu ispunile obavezu da pronađu,
uhapse i prebace Antu Gotovinu. U prvoj polovini
ove godine, napori hrvatskih vlasti nisu bili
ni proaktivni, niti usredsređeni, a dogodilo
se i nekoliko incidenata u kojima se manipulisalo
osjetljivim informacijama kako bi se osujetila
istraga protiv Gotovine i mreže koja ga štiti.
Takođe su se vodile medijske kampanje,
koje su se ponekad zasnivale na povjerljivim
dokumentima čiji je sadržaj procurio medijima,
a kojima se nastajalo diskreditirati Međunarodni
sud ili naše partnere u Zagrebu. To ukazuje
na to da Gotovina još može računati
na aktivne mreže podrške, uključujući
i one u okviru državnih institucija.
U aprilu ove godine, Hrvatska
je predstavila Akcioni plan koji je konkretno
imao za cilj pronalaženje Gotovine. Prema mojoj
procjeni, daljnji ozbiljni napredak u sprovođenju
tog plana trebao bi dovesti do Gotovine. Premijer
Sanader me je uvjerio u svoju snažnu ličnu
opredijeljenost u tom pogledu. Međutim,
biće potrebno nekoliko mjeseci da se utvrdi
da li hrvatske vlasti, ovaj put, zaista čine
sve što je u njihovoj moći da uhapse
i prebace Gotovinu. Međutim, sve dok se
Gotovina ne nađe u Haagu, ili dok Hrvatska
ne pruži precizne podatke o mjestu boravka ovog
bjegunca, neće biti moguće reći
da Hrvatska u potpunosti sarađuje s MKSJ-om.
Prebacivanje u Haag desetorice
preostalih bjegunaca najozbiljnija je prepreka
u sprovođenju strategije okončanja
rada. Ono stvara nesigurnost koja koči
odgovarajuće planiranje suđenja. Možda
će stoga Sud morati voditi nekoliko suđenja
tamo gdje bi bilo moguće jedno zajedničko
suđenje. Na primjer, Đorđeviću
se može suditi zajedno sa šestoricom drugih
optuženih koji se terete za zločine koje
su srbijanske snage počinile na Kosovu.
Tolimiru bi se moglo suditi zajedno s osmero
drugih optuženih koji se terete za genocid u
Srebrenici. Ukoliko budu prebačeni u istom
vremenskom periodu, Karadžiću i Mladiću
se može suditi zajedno.
Spajanje predmeta je metod
koje Tužilaštvo namjerava da primijeni
gdje god to bude moguće kako bi se uštedilo
vrijeme, a istovremeno očuvale sve garancije
redovnog zakonskog postupka. Spajanje predmeta
je očigledno mnogo efikasnije s obzirom
da se ista baza zločina ne mora dokazivati
uvijek iznova, i prema tome isti svjedoci bi
trebali doću u Haag samo jednom. Do sada
su podnesena tri zahtjeva za spajanje predmeta.
Nekoliko drugih se upravo razmatra. To je jedno
od područja na koje je Tužilaštvo
stavilo naglasak kako bi postiglo maksimum potreban
za sprovođenje druge faze strategije okončanja
rada.
Jedan drugi važan razvoj događaja
u ovom kontekstu je ustupanje predmeta domaćim
pravosuđima. Tužilaštvo nastavlja
da pomaže izgradnju vjerodostojnih domaćih
pravosuđa tako što svojim stručnim
znanjem doprinosi u obuci sudija i tužilaca.
Štaviše, učestvovali smo u značajnim
naporima koji su učinjeni na poboljšanju
pravosudne saradnje između tužilaca iz
Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne
Gore. Prošle sedmice, učestvovali
smo na sastanku održanom na Brionima, u Hrvatskoj,
koji je imao za cilj postizanje sporazuma u
pogledu ustupanju postupaka između država
bivše Jugoslavije. Svrha toga je da se
osigura da zakonske prepreke u ovim državama
koje onemogućavaju isporučenje državljana
ne dovedu do nekažnjivosti.
Kao rezultat tih udruženih
napora, širom regije su razvijeni kapaciteti
za preuzimanje predmeta protiv srednje i niže
rangiranih optuženih kojima se, u skladu s rezolucijama
Savjeta bezbjednosti 1503 i 1534, ne može suditi
u Haagu. Štaviše, kao odgovor na moj zahtjev,
OSCE je 19. maja odlučio da sarađuje
s Tužilaštvom u praćenju predmeta
koji budu prebačeni u regiju. Ovi pozitivni
razvoji omogućili su Tužilaštvu da
i dalje sprovodi svoju politiku podnošenja
zahtjeva vijećima prema pravilu 11bis
za ustupanje takvih predmeta lokalnim pravosuđima.
Od mog posljednjeg izvještaja, podnesena
su četiri dodatna zahtjeva. Sve u svemu,
do sada je podneseno deset takvih zahtjeva protiv
18 optuženih.
Nedavno sam odlučila da povučem
jedan od ovih zahtjeva koji se odnosi na trojicu
optuženih koji se terete za zločine
počinjene u Vukovaru. Taj predmet je davno
privukao pažnju međunarodne zajednice,
jer je bio predmetom Rezolucije Savjeta bezbjednosti
1207 koja je donesena 1998. godine. Tokom moje
nedavne posjete regiji, uvjerila sam se da je
predmet "Vukovarska trojka" jako osjetljiv i
da bi ovakva odluka Vijeća da taj predmet
ustupi izazvala duboko ogorčenje u jednoj
ili drugoj državi kojoj bi predmet mogao
biti ustupljen - Srbiji i Crnoj Gori ili Hrvatskoj.
Prema tome, došla sam do zaključka
da ustupanje predmeta bilo u Beograd ili Zagreb
ne bi bilo u interesu pravde. U svjetlu tih
novih dešavanja, najbolje rješenje
je da se "Vukovarskoj trojci" sudi u Haagu.
Vijeća su prvu odluku
o zahtjevu prema pravilu 11bis donijela
17. maja, odobrivši zahtjev Tužilaštva
da se predmet Stanković ustupi Bosni i
Hercegovini. Tužilaštvo i dalje razmatra
ustupanje nekoliko dodatnih predmeta.
Gospodine predsjedniče,
Okončanjem svih istraga do kraja 2004.,
Tužilaštvo je pokazalo svoju opredijeljenost
za sprovođenje strategije okončanja
rada. Mi smo takođe odmah izvukli neophodne
posljedice u smislu resursa. Više od trećine
radnih mjesta u odjeljenju za istrage je ukinuto.
Prebacivanje osoblja iz odjela za istrage u
odjel za krivično gonjenje je predloženo
u kontekstu budžeta za 2006-2007. godinu, tako
da sam u okviru istražng odjela zadržala samo
ono osoblje koje je potrebno kao podrška
suđenjima, te za ustupanje predmeta domaćim
pravosuđima. Ta razmještanja kadrova
će nam takođe omogućiti da se
nosimo sa većim obimom posla u odjelu za
krivično gonjenje i u žalbenoj sekciji.
Naša pažnja je sada u potpunosti usredsređena
na vođenje efikasnih prvostepenih i žalbenih
postupaka.
Dok ove unutrašnje mjere
povećavaju šanse za sprovođenje
uspješne strategije okončanja rada,
posljednjih mjeseci bili smo svjedoci dramatičnog
napretka u vanjskim uslovima koje snažno utiču
na strategiju okončanja rada. Srbija i
Crna Gora, Hrvatska i Republika Srpska u Bosni
i Hercegovini još u potpunosti ne sarađuju
s MKSJ-om. Međutim, sve ove države pokazale
su značajan napredak u saradnji. Premijer
Sanader u Zagrebu, premijer Koštunica i
ministar Ljajić u Beogradu, kao i ministar
Matijašević u Banjoj Luci, pokazali
su iskrene napore na rješavanju preostalih
pitanja u saradnji s Međunarodnim sudom.
Sada postoji jedan zamah koji se mora iskoristiti
kako bi se i preostali bjegunci priveli pravdi.
Međunarodna zajednica mora odigrati svoju
ulogu u tom procesu kako bi osigurala uspjeh
međunarodnog krivičnog pravosuđa.
Sredstva NATO-a i EUFOR-a biće od neprocjenjive
važnosti u dovođenju Karadžića i drugih
pred lice pravde. Privlačna moć Evropske
unije i dalje ostaje ključni politički
motiv za države bivše Jugoslavije i to
tako treba i ostati. Savjet bezbjednosti mora
stalno obraćati pažnju na naš rad.
Sredinom jula napunit će
se deset godina od kada je 7.900 muškaraca
i dječaka, bosanskih Muslimana, pogubljeno
po kratkom postupku u nečemu što je
Međunarodni sud priznao kao genocid. Nekoliko
sedmica nakon toga, napunit će se deset
godina kako se dvojica glavnih kreatora genocida,
Karadžić i Mladić, nalaze na slobodi.
Ta se situacija ne može više tolerisati.
Sada je pravi trenutak da se okonča nekažnjivost.
Sada imamo zamah. Moramo ga iskoristiti.
***
|
