Website o naslijeđu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju

Od zatvaranja MKSJ-a 31. decembra 2017., Mehanizam održava ovaj website u okviru svoje misije očuvanja i promovisanja naslijeđa međunarodnih krivičnih sudova UN-a.

 Posjetite website Mehanizma.

Obraćanje Carle Del Ponte, glavne tužiteljice Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija 23. novembra 2004.

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST
TUŽILAŠTVO
(Isključivo za medije. Nije zvaničan dokument.)
 

Den Haag, 23. novembar 2004.
CD/P.I.S./917-t



OBRAĆANJE CARLE DEL PONTE, GLAVNE TUŽITELJICE MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG SUDA ZA BIVŠU JUGOSLAVIJU, SAVJETU BEZBJEDNOSTI UJEDINJENIH NACIJA 23. NOVEMBRA 2004.

Gospodine predsjedniče, ekselencije, dame i gospodo,

Velika mi je čast što ponovo imam priliku da vam predočim procjenu napretka postignutog u sprovođenju strategije okončanja rada Međunarodnog suda. Pismeni izvještaj je već dostavljen i ja ću sada da se usredredim na glavne brige. Strategiju okončanja rada čine dvije komponenete: suđenja u Den Haagu najviše rangiranim vođama odgovornim za najteže zločine, s jedne strane, i ustupanje  predmeta protiv srednje i niže rangiranih počinilaca domaćim sudovima, s druge strane. Iako je na oba fronta postignut značajan napredak tokom perioda na koji se odnosi ovaj izvještaj, mora se naglasiti da jedan broj prepreka koje su izvan kontrole Međunarodnog suda i dalje može poremetiti sprovođenje strategije okončanja rada.

Prva takva prepreka je nedostatak saradnje država, uglavnom u pogledu hapšenja i prebacivanja osoba protiv kojih je MKSJ podigao optužnice. U bjekstvu se i dalje nalazi 20 optuženih, a većini njih bi se trebalo suditi u Den Haagu. Međutim, među njima se nalazi i nekolicina kojima bi se moglo suditi pred domaćim sudovima i odgovarajući zahtjevi za njihovo prosljeđivanje već su ili će uskoro biti podneseni. Među bjeguncima se nalaze i trojica pojedinaca koji se neprekidno spominju u rezolucijama Savjeta bezbjednosti, ali nažalost za sada bez uspjeha. To su Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Ante Gotovina. Pored ove trojice ključnih optuženih, ostali najviše rangirani bjegunci su Borovčanin, Pandurević, Popović i Nikolić, optuženi za genocid u Srebrenici, ali isto tako i četiri generala, Lukić, Lazarević, Pavković i Đorđević, koji se terete na osnovu individualne krivične odgovornosti, kao i na osnovu odgovornosti nadređenih za zločine počinjene na Kosovu 1998. i 1999. Ciljevi Međunarodnog suda, koje je utvrdio Savjet bezbjednosti, neće biti ispunjeni sve dok se ovim optuženim ne sudi u Den Haagu. Ministri Evropske unije dali su istu procjenu kada su 12. jula 2004. izjavili da “rad MKSJ-a neće biti završen dok ne budu uhapšeni i prebačeni u Den Haag ključni optuženi, kao što su Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Ante Gotovina”.

Pored toga, odugovlačenje sa hapšenjem i prebacivanjem ovih bjegunaca dodatno otežava planiranje suđenja i potkopava efikasnost Suda, budući da onemogućava objedinjavanje sličnih predmeta u jedno suđenje. Naprimjer, Karadžiću se moglo suditi zajedno sa Momčilom Krajišnikom, još jednim visokim zvaničnikom Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, kojem se trenutno sudi. Lukiću, Lazareviću, Pavkoviću i Đorđeviću još se može suditi zajedno s Milutinovićem, Ojdanićem i Šainovićem, koji na početak suđenja čekaju u Pritvorskoj jedinici. Slična je situacija i s Gotovinom. Čermak i Markač, koji su optuženi zajedno s njim, takođe čekaju na početak suđenja. Borovčaninu, Pandureviću, Popoviću i Nikoliću treba se suditi zajedno s Bearom, koji je nedavno uhapšen i prebačen na MKSJ. Stoga je za ispunjenje  rokova za sprovođenje strategije okončanja rada od ključnog značaja da se ta hapšenja provedu što je prije moguće kako bi se izbjeglo dupliranje napora i rasipanje sredstava.

Na vladama Hrvatske, Srbije i Crne Gore i Bosne i Hercegovine leži glavna odgovornost za dovođenje ovih bjegunaca u Den Haag. Velika većina njih, najvjerovatnije više od dvanaest osoba, slobodno živi u Srbiji. Premijer Koštunica je jasno stavio do znanja da ne želi da hapsi bjegunce, već samo da pokuša da ih ubijedi da se dobrovoljno predaju. Dana 13. jula, zapečaćena optužnica protiv Gorana Hadžića, bivšeg predsjednika takozvane Republike Srpske Krajine, u Hrvatskoj, predata je nadležnim vlastima u Beogradu. Takođe su im date i precizne informacije u vezi s njegovim boravištem. Samo nekoliko sati kasnije, istražitelji Tužilaštva su primijetili da je Hadžić obaviješten o tome i da je odmah napustio svoje boravište. On je od tada nestao. Dana 8. oktobra, detaljne informacije o boravištu Ljubiše Beare, bliskog pomoćnika Ratka Mladića, koji je optužen 2002., proslijeđene su premijeru Srbije. Beara se nije opirao prilikom hapšenja i u noći 9. oktobra prebačen je u Den Haag. Očigledno, do hapšenja je došlo samo zbog toga što je Tužilaštvo dostavilo sve informacije o njegovom boravištu i zbog toga što su vlasti u Beogradu znale da nadziremo mjesto gdje Beara boravi. Nadalje, ja sam trebala da se obratim ministrima Evropske unije samo dva dana kasnije. Čini se da samo ovakav neposredan pritisak daje rezultate. Međutim, od Tužilaštva se ne može očekivati da isto učini za svakog pojedinačnog bjegunca!  Nadalje, zbog vlastitih domaćih političkih razloga, vlasti Republike Srbije predstavile su ovo hapšenje kao dobrovoljnu predaju. Time su istakle svoju zvaničnu politiku, a to je da se svi optuženi trebaju dobrovoljno predati. Međutim, takva politika do sada nije proizvela nikave rezultate i u očiglednoj je suprotnosti sa međunarodnim obavezama ove zemlje, odnosno članom 29 Statuta MKSJ-a i brojnim rezolucijama Savjeta bezbjednosti. Vlada republike Srbije smišljeno je odlučila da ignoriše svoje zakonske obaveze. U izvještaju koji je predsjednik podnio u maju 2004., Savjet je ponovo obaviješten o upornom propustu Srbije da sarađuje. U međuvremenu, prkosan stav vlade Srbije prema Međunarodnom sudu, kojim se ona takođe suprostavlja i Savjetu,  nije se promijenio.

Međutim, došlo je do izvjesnog napretka o kojem se može govoriti u oblastima saradnje koji su u nadležnosti državne zajednice Srbije i Crne Gore. Zahvaljujući efikasnom radu Nacionalnog savjeta za saradnju, riješen je veliki broj nagomilanih garancija kojima se sadašnjim i bivšim zvaničnicima dozvoljava da MKSJ s njima obavi razgovor. Takođe, postoji i želja da se riješe pitanja u vezi sa pristupom dokumentima, ali mnoge poteškoće i dalje ostaju, uglavnom zbog toga što su traženi dokumenti u rukama vlasti koje blokiraju saradnju s Međunarodnim sudom. Sve u svemu, nedostatak saradnje od strane vlasti u Beogradu i dalje ostaje najznačajnija prepreka s kojom se Međunarodni sud suočava u sprovođenju strategije okončanja rada.  

Dok je većina bjegunaca našla utočište u Srbiji, nekoliko njih i dalje živi u Bosni i Hercegovini ili redovno putuje u tu zemlju. Oni tamo i dalje uživaju zaštitu moćnih mreža pomagača. Visoki predstavnik je preuzeo energične mjere protiv ovih mreža. Te mjere uključuju početak strukturalne reforme na nivou države i entiteta. Međutim, i dalje ostaje činjenica da devet godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, vlasti Republike Srpske nisu uhapsile niti jednog pojednica protiv kojeg je MKSJ podigao optužnicu. To pokreće ključno pitanje spremnosti vođa RS da svoja obećanja o saradnji s MKSJ-om proprate odlučnom akcijom. Vjerujem da se ovim takođe potvrđuje da postoje suštinske sistemske slabosti ugrađene u strukturama za provođenje zakona i bezbjednosti u Bosni i Hercegovini, a naročito u Republici Srpskoj. One se moraju otkloniti kako bi ove strukture konačno pomogle, a ne kočile zemlju u saradnji s Međunarodnim sudom. Prema svim razumnim standardima, ne može se smatrati da su ministarstva odbrane i unutrašnjih poslova Republike Srpske pomogla u tom pogledu. Kada bude objavljen, izvještaj Komisije za Srebrenicu, koju je Republika Srpska formirala na insistiranje međunarodne zajednice, trebao bi pomoći  podizanju svijesti o genocidu i nužnosti da se odgovorni kazne.

SFOR već godinama podržava rad Međunarodnog suda i on će uskoro okončati svoj mandat, koji će preuzeti EUFOR i NATO. Za mene je jako frustrirajuće da SFOR mora da ode dok je Radovan Karadžić još uvijek u bjekstvu, posebno zbog toga što su mi svi komndanti SFOR-a obećali da će ga uhapsiti tokom svog mandata. Po mom mišljenju, do uspjeha će doći tek onda kada nadležne vlasti Srbije i Republike Srpske konačno budu sarađivale sa međunarodnim snagama. Tu vrstu prekogranične saradnje treba dalje ohrabiriti širom regije. U tom kontekstu, prebacivanje Miroslava Brale 12. novembra predstavlja pozitivan razvoj događaja. Protiv ovog optuženog je 1995. izdata zapečaćena optužnica i nalog za hapšenje. Postojale su snažne indicije da se on nalazi u Hrvatskoj, iako su hrvatske vlasti to poricale. Optužnica je otpečaćena 12. oktobra 2004. i on je predat u Bosni i Hercegovini samo jedan mjesec kasnije.
   
Dok se većina bjegunaca nalazi u Srbiji ili u Bosni i Hercegovini, jedan visoko rangirani optuženi često se viđa u Hrvatskoj, posljednji put još ljetos. Ante Gotovina je nestao u junu 2001., odmah nakon što su ga hrvatske vlasti obavijestile da je protiv njega podignuta zapečačena optužnica. Tokom proljeća ove godine, Hrvatska je na prvi pogled pojačala napore na pronalaženju i hapšenju Gotovine. Međutim, može se izraziti sumnja u pogledu efikasnosti tih mjera, ili čak njihove ozbiljnosti budući da do sada nisu urodile nikakvim konkretnim rezultatom, čak ni u vezi njegovog mjesta boravka u ili izvan Hrvatske. S druge strane, postoje snažne indicije da je Gotovina, čiju javnu sliku nacionalnog heroja niko ne osporava, imao i dalje uživa podršku dobro organizovane mreže pomagača, uključujući i podršku unutar državnih struktura. Od izuzetnog je značaja za strategiju okončanja rada, kao i za cjelokupna dostignuća MKSJ-a da se Gotovina izvede pred lice pravde u Den Haagu. To je jedina preostala prepreka u saradnji Hrvatske s MSKJ-om. Čim se Gotovina nađe u Den Haagu, biće moguće reći da Hrvatska zaista u potpunosti sarađuje s Međunarodnim sudom. Sve dok se ne utvrdi mjesto gdje se Gotovina nalazi, bilo u ili izvan Hrvatske, i dok se on ne prebaci na MKSJ,  to će značiti da su mreže koje štite ratne zločince snažnije od ovog dijela Vlade koji iskreno želi da u potpunosti sarađuje s Međunarodnim sudom. Ukoliko međunarodni pritisak u ovom slučaju popusti, to će biti shvaćeno kao znak da međunarodna zajednica možda više nije više zainteresovana da pred MKSJ izvede najviše rangirane vođe koji su odgovorni za najteže zločine, uključujući Karadžića i Mladića.

Hapšenje svih bjegunaca je takođe mjerilo sposobnosti država da nastave sa suđenjima pred domaćim sudovima, budući da to pokazuje njihovu opredijeljenost za vladavinu prava. Drugu ključnu komponentu strategije okončanja rada predstavlja ustupanje predmeta protiv srednje i niže rangiranih počinilaca, kako onih u kojima je podignuta optužnica, tako i onih u kojima nije, državama bivše Jugoslavije. Međutim, MKSJ mora biti oprezan u pogledu toga da li su države kojima se ustupaju predmeti sposobne i spremne da vode suđenja, te da ta suđenja budu vođena u skladu sa najvišim pravosudnim standardima. MKSJ aktivno podržava osnivanje specijalnih sudova za ratne zločine u cijeloj regiji. Tužilaštvo pruža stručnu pomoć na seminarima za obuku tužilaca i sudija kako bi se povećala sposobnost domaćeg pravosuđa da za ratne zločine sudi u pravičnim i vjerodostojnim suđenjima. Nastavljamo podržavati napore Ureda visokog predstavnika na uspostavi Vijeća za ratne zločine pri Državnom sudu Bosne i Herceegovine, koje bi sudilo optuženim nižeg i srednjeg ranga protiv kojih je Međunarodni sud prvobitno podigao optužnice. Međutim, pravilno funkcioniranje ovih institucija je izvan naše kontrole. 

Postoji opravdana zabrinutost da zemlja kao što je Srbija, koja nije voljna uhapsiti optužene, isto tako neće biti zainteresirana i sposobna da sudi optuženima za ratne zločine pred domaćim sudovima. Mreže onih koji podržavaju optužene za ratne zločine su tamo toliko jake da mogu uticati na sudske postupke, naprimjer zastrašivanjem svjedoka, vršenjem političkog pritiska na sudije i tužioce, ili čak prijetnjom političkoj stabilnosti zemlje. Kako u  Srbiji, tako i na Kosovu, koristi se agresivna nacionalistička retorika u kampanjama protiv MKSJ-a i tužiteljice. Poruka je ista : ako vlasti sarađuju s MKSJ-om, to će destabilizovati zemlju. Grupe koje orkestriraju takvu propagandu spretno upućuju prijetnje ili izazivaju nasilje, i za to okrivljuju MKSJ,  otjelovljen u liku glavne tužiteljice. Međunarodna zajednica i demokratski izabrane vlasti u regiji trebaju poduzeti daljnje odlučne mjere protiv tih mreža.

Kada bude odlučivao o tome kojem pravosuđu namjerava ustupiti predmete, MKSJ će morati razmotriti opću klimu u tim zemljama. Takođe će morati uzeti u obzir i interese žrtava. U skladu s načelom da pravda treba biti zadovoljena što je moguće bliže žrtvama i mjestu gdje su zločini počinjeni, politika glavne tužiteljice je da se, gdje god je to moguće, predmet treba ustupiti vlastima države u kojoj su zločini počinjeni. Do kraja ove godine sudskim vijećima će se predložiti prosljeđivanje 11 predmeta protiv 20 optuženih, u kojima su podignute optužnice, u nadležnost domaćih sudova u skladu sa pravilom 11bis Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ-a.

Treća stvar koja uzrokuje zabrinutost i utiče na strategiju okončanja rada, a koja je izvan naše kontrole, jest obezbjeđivanje adekvatnih sredstava Tužilaštvu. Kao što vam je dobro poznato, Sekretarijat je u maju 2004. nametnuo zabranu zapošljavanja novog osoblja. Osim toga, budžet odjela za istrage za 2005. godinu nije odobren. Ove mjere su donesene u trenutku kada ostala tijela, uključujući i tijela UN-a, nude istražiteljima i tužiteljima primamljive ponude za zaposlenje. U proteklih godinu dana, Tužilaštvo je izgubilo preko 40% iskusnih istražitelja i gotovo 50% iskusnih pravnika. Zbog zabrane zapošljavanja novog osoblja, njih je moguće zamijeniti samo putem internih unapređenja, a to stvara dodatne probleme jer je sve teže nastaviti s internim unapređenjima na više pozicije a da se ne ugroze profesionalni standardi. Postotak nepopunjenih radnih mjesta u Tužilaštvu trenutno iznosi oko 25%. Ova situacija već otežava rad Tužilaštva i mogla bi ubrzo uticati na efikasnost suđenja.

Nedostatak saradnje država, spremnost domaćih sudova i financijska kriza tri su glavna faktora koja negativno utječu na strategiju okončanja rada. Međutim, ja se i dalje zalažem za sprovođenje strategije okončanja rada i za poštivanje utvrđenih rokova. Prva velika prekretnica u sprovođenju ove strategije biće okončanje svih istraga do kraja ove godine. Svih šest preostalih istaga će biti okončano do 31. decembra i biće podignuto nekoliko novih optužnica. Međutim, pošto je dvije od tih optužnica moguće objediniti sa dva već postojeća predmeta, podizanje novih optužnica značit će najviše četiri dodatna suđenja koja bi se vodila u Den Haagu. Što se tiče Tužilaštva, stalno se čine napori da se sudije podrže u njihovim nastojanjima da poboljšaju postupke i povećaju efikasnost suđenja. Tužilaštvo je trenutno spremno da započne pet suđenja, a uključeno je u pet drugih suđenja koja su u toku. 

Međutim, ovi napori neće imati učinka ukoliko svi optuženi ne budu dovedeni u Den Haag, kako bi im se moglo suditi prije kraja 2008. S ulaskom u drugu fazu sprovođenja strategije okončanja rada, 2005. godina će biti od ključnog značaja. Ukoliko neki od najznačajnijih optuženika, kao što su Karadžić, Mladić i Gotovina, ne budu uhapšeni i prebačeni u Den Haag tokom narednih mjeseci, možda će biti neophodno da se preispitaju rokovi za sprovođenje strategije okončanja rada. Takođe, 2005. godina će biti godina u kojoj se obilježava desetogodišnjica tri ključna događaja: genocida u Srebrenici, potpisivanja Dejtonskog sporazuma i podizanja optužnice protiv Karadžića i Mladića. Ukoliko međunarodna zajednica nije mogla da spriječi genocid, onda bar ne bi trebalo da dozvoli da taj i mnogi drugi najteži zločini ostanu nekažnjeni.
 

*****
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju

Za više informacija stupite u kontakt s našom Službom za medije/komunikacije
Tel.: +31-70-512-8752; 512-5343; 512-5356 Fax: +31-70-512-5355 - Email: press [at] icty.org
Pratite MKSJ na Twitteru i Youtubeu