|
Hag,
20. februara 2001.
JL/P.I.S./564-t
PRESUDA
ŽALBENOG VIJEĆA U PREDMETU "ČELEBIĆI"
Potvrđena
oslobađajuća presuda Zejnilu Delaliću
Odbačene
kumulativne osuđujuće presude po svim tačkama u kojima se
Zdravko Mucić, Hazim Delić i Esad Landzo terete za krsenje zakona
i običaja ratovanja
Ostale
kazne izrečene osuđenima su vraćene Pretresnom vijeću
radi eventualnih izmjena U nastavku ćete naći kompletan tekst
sazetka zaključaka Žalbenog vijeća, koji je pročitao predsjedavajući
sudija David Hunt prilikom izricanja presude.
Žalbeno vijeće
danas zasjeda kako bi izreklo presudu po žalbama na presudu Pretresnog
vijeća u predmetu poznatom pod nazivom Čelebići. Pretresno
vijeće sačinjavali su sudija Karibi-Whyte, predsjedavajući,
sudija Odio Benito i sudija Jan.
Glavna
rasprava
Suđenje
se odnosilo na događaje koji su se dogodili 1992. u zatvoru-logoru
pored mjesta Čelebići u srednjoj Bosni i Hercegovini. Četvoricu
optuženih u ovom predmetu, Zejnila Delalića, Zdravka Mucića, Hazima
Delića i Esada Landžu, optužnica je u velikom broju tačaka teretila
za teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. po članu 2 Statuta
Međunarodnog suda i za kršenja zakona i običaja ratovanja po članu
3. Žrtve su bile zatočenici bosanski Srbi u logoru Čelebići.
Delalića
se teretilo da je koordinirao aktivnosti snaga bosanskih Muslimana
i bosanskih Hrvata u tom području te da je kasnije bio komandant Prve
taktičke grupe Armije BiH. Teretilo ga se da je u tom svojstvu imao
ovlasti nad logorom Čelebići. Pretresno vijeće ga je oslobodilo
krivice po svim tačkama optužnice, na osnovu toga da nije imao dovoljne
ovlasti komandovanja i rukovođenja logorom Čelebići i stražarima
u njemu koje bi povlačile njegovu krivičnu odgovornost nadređenoga
za zločine koji su oni počinili u logoru.
Pretresno
vijeće je utvrdilo da je Mucić bio komandant logora Čelebići.
Mucić je na osnovu principa odgovornosti nadređenog proglašen
krivim za zločine koje su počinili njegovi podređeni, uključujući
ubistvo, mučenje i nečovječno postupanje. Takođe je proglašen
krivim po osnovu lične odgovornosti za protivpravno zatočavanje
civila. Muciću je izrečena ukupna kazna od 7 godina.
Pretresno
vijeće je utvrdilo da je Delić vršio funkciju zamjenika
komandanta logora, te je na osnovu lične odgovornosti proglašen krivim
za zločine koji uključuju ubistvo, mučenje i nečovječno
postupanje. Izrečena mu je ukupna kazna od 20 godina.
Pretresno
vijeće je utvrdilo da je Landžo bio stražar u logoru, te je
proglašen krivim za krivična djela koja uključuju ubistvo, mučenje
i okrutno postupanje. Izrečena mu je ukupna kazna od 15 godina zatvora.
Žalbeni
postupak
Trojica
optuženih koji su proglašeni krivim, Mucić, Delić i Landžo, izjavili
su žalbu na presudu Pretresnog vijeća. Tužilaštvo je takođe izjavilo
žalbu na presudu po nekoliko osnova, uključujući i osnove koji
se odnose na oslobađajuću presudu Delaliću. Četiri žalioca
su podnijeli ukupno 48 osnova za žalbu. Neki od osnova za žalbu koje su
podnijeli trojica osuđenih žalilaca odnosili su se na ista pitanja,
te su stoga kod iznošenja usmenih argumenata na raspravama i u pismenoj
presudi koja se danas izriče ti osnovi obrađeni zajedno.
Za potrebe
ovog ročišta, ukratko ću iznijeti zaključke Žalbenog vijeća
po pojedinim osnovama žalbe, koji su grupirani istim redoslijedom kao
i u presudi. Ističem da je ovo samo sažetak a ne sastavni dio
presude koja se izriče. Jedini mjerodavan prikaz zaključaka Žalbenog
vijeća i obrazloženja tih zaključaka nalazi se u pismenoj presudi,
čije će kopije strane dobiti na kraju ovog ročišta.
Član
2 Statuta
Osuđeni
žalioci potakli su tri pitanja koja se odnose na pravne uslove za primjenu
člana 2 Statuta, koji Međunarodnom sudu daje nadležnost nad teškim
povredama Ženevskih konvencija iz 1949.
Sudska
praksa Međunarodnog suda nalaže da optužba mora dokazati postojanje
međunarodnog oružanog sukoba za svako krivično djelo koje se tereti
po članu 2. Pretresno vijeće je konstatiralo da je oružani sukob
u Bosni i Hercegovini u predmetnom periodu bio međunarodni, budući
da su snage bosanskih Srba koje su se borile u Bosni i Hercegovini bile
pod kontrolom Savezne Republike Jugoslavije. Žalbeno vijeće ovime
potvrđuje presudu u žalbenom postupku u predmetu Tadić,
na koju se oslanja i presuda Žalbenog vijeća u predmetu Aleksovski,
a prema kojoj optužba mora pokazati da je strana intervenirajuća sila
imala "opštu kontrolu" nad lokalnim snagama.
Žalbeno
vijeće je ponovilo da će slijediti ratio decidendi svojih
prethodnih odluka osim kad postoje "jaki razlozi u interesu pravde da
se od njih odstupi". Ono smatra da ovdje nema razloga za odstupanje od
odluke o relevantnom standardu koja je donijeta u presudi u žalbenom postupku
u predmetu Tadić. Žalbeno vijeće je iznijelo dodatne razloge
zašto je to tumačenje ispravno, i smatra je da činjenično
stanje koje je u tom pogledu utvrdilo Pretresno vijeće zadovoljava
postavljeni standard opšte kontrole.
Žalioci
su takođe osporili zaključak Pretresnog vijeća da su, u smislu
člana 2 Statuta, žrtve bile lica zaštićena relevantnom Ženevskom
konvencijom. U presudi Žalbenog vijeća u predmetu Tadić,
vijeće je smatralo da se "nekoj osobi može dodijeliti zaštićeni
status bez obzira na činjenicu da je ona istog državljanstva kao i
oni koji su je zatočili", zaključak koji je kasnije potvrdilo
Žalbeno vijeće u predmetu Aleksovski. Žalbeno vijeće je
zaključilo da nema razloga za odstupanje od ovog tumačenja i potvrdilo
da "državljanstvo žrtava u svrhu primjene Četvrte ženevske konvencije
ne bi trebalo utvrđivati na osnovu formalnih karakteristika državljanstva,"
već da bi valjalo uzeti u obzir različitu etničku pripadnost
žrtava i počinilaca i njihove veze sa stranom državom koja sprovodi
intervenciju. Žalbeno vijeće je uvjereno da su zaključci Pretresnog
vijeća u skladu s ovim tumačenjem.
Delić
je takođe osporio nadležnost Međunarodnog suda za krivično
gonjenje za teške povrede Ženevskih konvencija budući da, kako tvrdi,
Bosna i Hercegovina nije bila strana učesnica u Konvencijama i da
je to postala tek nakon relevantnih događaja jer im je naknadno pristupila.
Žalbeno vijeće smatra da je Bosna i Hercegovina bila strana učesnica
u Ženevskim konvencijama na osnovu sljedništva, zbog čega se
smatra stranom učesnicom u Konvencijama od datuma sljedništva odnosno
nezavisnosti, što je bilo prije relevantnih događaja. Žalbeno vijeće
takođe drži da je, čak i bez formalnog instrumenta o sljedništvu,
Bosna i Hercegovina na osnovu sljedništva automatski postala strana učesnica
u Ženevskim konvencijama, pošto su to međunarodni ugovori univerzalnog
multilateralnog karaktera i odnose se na fundamentalna ljudska prava.
Zajednički
član 3 i član 3 Statuta
Žalioci
su takođe osporili nadležnost Međunarodnog suda za krivično
gonjenje, po članu 3 Statuta, za kršenja člana 3 zajedničkog
svim Ženevskim konvencijama. Žalbeno vijeće je zaključilo da nema
razloga da odstupa od Odluke Žalbenog vijeća o nadležnosti u predmetu
Tadić, gdje je iznijelo stav da među kršenja zakona i običaja
ratovanja koja se mogu podvesti pod član 3 Statuta spadaju i kršenja
zajedničkog člana 3, da ta kršenja povlače individualnu krivičnu
odgovornost i da se može krivično goniti bez obzira na to da li su
počinjena u unutrašnjim ili međunarodnim sukobima. Vijeće
iznosi dodatne razloge zašto je ta odluka bila ispravna.
Komandna
odgovornost
Mucić
je osuđen po članu 7(1) na temelju nadređenosti koju je imao
kao komandant logora Čelebići za zločine počinjene u logoru.
On je tvrdio da se komandna odgovornost ograničava na komandante de
iure, odnosno na nadređene čija je kontrola nad podređenima
ekvivalentna takvoj ovlasti de iure. Žalbeno vijeće odbacuje
ovaj argument i uvažava da de facto komandni položaj može biti
dovoljan da se pokaže postojanje traženog odnosa nadređenipodređeni,
pod uslovom da se pokaže postojanje relevantnog stepena kontrole nad podređenima.
Postojanje relevantnog odnosa nadređeni-podređeni pokazano je
ako nadređeni ima efektivnu kontrolu nad licima koja čine
krivična djela koja sačinjavaju kršenja međunarodnog humanitarnog
prava, u tom smislu da ima stvarnu mogućnost da spriječi ili kazni
počinjenje dotičnih djela.
Mucić
je takođe osporio dostatnost dokaza kojima se pokazuje da je bio komandant
de facto. Žalbeno vijeće zaljučuje da je, na osnovu dokaza
predočenih Pretresnom vijeću, razumni presuditelj o činjenicama
mogao zaključiti da je Mucić imao dovoljnu moć kontrole da
to predstavlja sprovođenje de facto ovlasti nad logorom, te
da stoga nije dat nikakav osnov za reviziju činjeničnog stanja
koje je utvrdilo Pretresno vijeće.
Optužba
se žalila na tumačenje, koje je dalo Pretresno vijeće, zahtjeva
iz člana 7(3) da je nadređeni "znao ili je bilo razloga da zna"
da se podređeni sprema da počini krivična djela ili je to
već i učinio. Žalbeno vijeće zaključuje da izraz "razloga
da zna" u članu 7(3) znači da će se nadređeni teretiti
da je znao za krivična djela podređenog ako su mu bile dostupne
informacije opšteg karaktera koje bi ga bile upozorile na ta krivična
djela. Žalbeno vijeće je uvjereno da su zaključci Pretresnog vijeća
o tom pitanju bili u skladu s tim tumačenjem.
Optužba
je takođe tvrdila da bi mogućnost optuženog da vrši razne vidove
uticaja trebala biti dovoljna da se pokaže postojanje odnosa nadređeni-podređeni.
Žalbeno vijeće zaključuje da, iako se uvažavaju i indirektni i
direktni odnosi nadređenosti, mora biti zadovoljen relevantni standard
efektivne kontrole nad podređenima, te da vidovi uticaja kojima
se ne postiže takva kontrola nisu dostatni. Žalbeno vijeće je uvjereno
da je, na osnovu dokaza predočenih Pretresnom vijeću, razumni
presuditelj o činjenicama mogao Delalića osloboditi krivice jer
nije bio nadređeni u odnosu na logor Čelebiće i one koji su
tamo radili.
Protivpravno
zatvaranje civila
I
Mucić i optužba su iznijeli osnove za žalbu koji su se odnosile na
optužbe za protivpravno zatvaranje civila. Mucić je osporio svoje
proglašenje krivim za to krivično djelo, a optužba je osporila oslobađajuću
presudu izrečenu Delaliću i Deliću u odnosu na ta djela.
Pretresno
vijeće je zaključilo da je krivično djelo protivpravnog zatvaranja
civila počinjeno:
kao
prvo, kad su civili zatočeni protiv svoje volje na način kojim
se krši član 42 Četvrte ženevske konvencije, koji propisuje
da je zatočavanje civila dozvoljeno samo ako postoje razumne osnove
za vjerovanje da je to apsolutno nužno radi bezbjednosti sile u čijoj
se vlasti nalaze,
i drugo, kad su civili zatočeni a da se pri tome ne poštuje član
43 Ženevske konvencije, koji propisuje da zatočavanje mora ponovo
razmotriti nadležni sud ili upravno tijelo.
Žalbeno
vijeće potvrđuje definiciju krivičnog djela koju je dalo
Pretresno vijeće i prihvata da je, na osnovu dokaza predočenih
Pretresnom vijeću, razumni presuditelj o činjenicama mogao zaključiti
da su zatočenici u logoru Čelebići bili protivpravno zatočeni.
Žalbeno
vijeće takođe potvrđuje da optužba nije dužna pokazati da
neka osoba ima položaj nadređenog da bi se tu osobu moglo proglasiti
krivom za direktnu odgovornost za ovo krivično djelo po članu
7(1) Statuta, ali da zatvorski stražar bez ovlasti da pušta zatvorenike
neće biti smatran krivim za to djelo samo zato što neovlašteno nije
preduzeo korake da ih pusti.
Žalbeno
vijeće odbacuje žalbu Tužilaštva na oslobađajuću presudu
Delaliću i Deliću po ovoj optužbi, iz razloga što optužba nije
Pretresnom vijeću predočila nikakve dokaze koji bi ukazivali
na to da je osuđujuća presuda jedini razuman zaključak.
Što se tiče Mucićeve žalbe na osuđujuću presudu po ovoj
optužbi, Žalbeno vijeće je mišljenja da je, na osnovu dokaza predočenih
Pretresnom vijeću, razumni presuditelj o činjenicama mogao utvrditi
da je on imao ovlasti da pušta zatvorenike, da je propustio da pusti
na slobodu civile za koje je znao da su protivpravno zatočeni jer
nije sprovedena propisana procedura razmatranja njihovog zatočenja,
i da je stoga kriv za ovo krivično djelo.
Kumulativne
osuđujuće presude
Delić
i Mucić su osporili to što su osuđeni po tačkama optužnice
koje se odnose na isto postupanje, a koje ih terete i za teške povrede
Ženevskih konvencija iz člana 2 Statuta i za kršenja zakona i običaja
ratovanja iz člana 3. Ovo je prvi put da se pitanje kumulativnih
osuda izričito našlo pred Žalbenim vijećem kao jedno od pitanja
koje treba razmotriti.
Žalbeno
vijeće zaključuje da se, iz razloga pravičnosti prema optuženom
i stava da samo zasebna krivična djela opravdavaju kumulaciju osuđujućih
presuda, takva kumulacija može dopustiti samo ako svaka statutarna odredba
na koju se optužnica poziva sadrži neki bitno različit element koji
nije sadržan u drugim odredbama. Žalbeno vijeće zaključuje,
odlukom većine, da ovakva ocjena elemenata krivičnog djela mora
uzeti u obzir sve elemente krivičnih djela, uključujući
i chapeaux (ili pravne preduslove) svakog člana Statuta.
Ako
taj test nije zadovoljen, mora se donijeti odluka o tome za koje će
krivično djelo Vijeće izreći osuđujuću presudu,
s time da se ta presuda mora odnositi na ono djelo koje je konkretnije
definirano. Kada, kao u ovom slučaju, dokazi pokazuju da je optuženi
za isto postupanje kriv i po članu 2 i po članu 3 Statuta, mora
biti proglašen krivim za krivično djelo iz člana 2.
Prihvata
se, dakle, Delićevo i Mucićevo osporavanje presude po tom osnovu
te se odbacuju optužbe u kojima se njih dvojica terete prema članu
3. Pošto je i Landžo na sličan način bio kumulativno proglašen
krivim i prema članu 2 i prema članu 3, to se odbacuju optužbe
koje ga terete prema članu 3, iako ih on nije osporio.
U
svom izvojenom i različitom mišljenju, sudija Hunt i sudija Bennouna
složili su se sa većinom u Vijeću da je kumulacija osuđujućih
presuda dopustiva samo kad svako od djela sadrži bitno različit
element koji nije sadržan u drugima. Oni, međutim, predlažu drugačije
testove kojima bi se to utvrdilo u ovom slučaju, odnosno, ako takva
kumulacija nije dopustiva, pokazalo za koje djelo treba izreći osuđujuću
presudu. Ti testovi bi u nekim slučajevima dali drugačije rezultate.
Pošto
je moguće da bi za svu trojicu kazna bila drugačija da Pretresno
vijeće nije donijelo višestruke osude, pitanje novog izricanja kazne
upućuje se na novo pretresno vijeće koje će odrediti predsjednik
Međunarodnog suda.
Delić
- činjenična pitanja
Delić
je osporio to što je proglašen krivim po deset tačaka optužnice
koje su se odnosile na pet zasebnih događaja iz razloga što je Pretresno
vijeće u vezi sa njima pogrešno utvrdilo činjenično stanje.
U
vezi s ubistvom Šćepe Gotovca, jednog od zatočenika u logoru
Ćelebići, Žalbeno vijeće zaključuje da se na osnovu
dokaza predočenih Pretresnom vijeću nije moglo zaključiti
da je Delić učestvovao u batinanju koje je dovelo do smrti gospodina
Gotovca. Osuđujuće presude koje se odnose na te incidente poništavaju
se i donose presude da nije kriv. U odnosu na ostala četiri incidenta,
Žalbeno vijeće zaključuje da je, na osnovu dokaza predočenih
Pretresnom vijeću, razumni presuditelj o činjenicama mogao zaključiti
da je optuženi kriv za djela za koja je optužen.
Razgovori
Tužilaštva sa Mucićem
Mucić
je osporio to što su razgovori koje su sa njim vodili istražitelji Tužilaštva
nakon hapšenja uvršteni kao dokazi. Tvrdio je da je Pretresno vijeće
moralo utvrditi da se on nije dobrovoljno odrekao prava na branioca
u skladu sa Statutom i Pravilnikom Međunarodnog suda i da je Pretresno
vijeće stoga moralo isključiti dokazni materijal koji je proizašao
iz tih razgovora. Mucić je takođe tvrdio da je Pretresno vijeće
pogriješilo kad je odbacilo zahtjev da izda subpoenu tumaču prisutnom
na tim razgovorima kako bi svjedočio o čemu je Mucić govorio
s istražiteljima prije početka samih razgovora, a što je moglo dovesti
do odreknuće od tog prava.
Žalbeno
vijeće nije uvjereno da je Pretresno vijeće u bilo čemu
pogriješilo kad je odbacilo zahtjev da tumaču izda subpoenu kako
bi svjedočio pred sudom. Vijeće utvrđuje da postupak voir
dire može pomoći, u određenim slučajevima, da se utvrde
činjenična pitanja o dopustivosti dokaza takve vrste, ali da
Pretresno vijeće nije pogrešno primijenilo svoje diskreciono pravo
da se ne odluči za takav postupak zato što nije bilo nikakvih jasnih
naznaka da će optuženi svjedočiti o tim pitanjima.
Žalbeno
vijeće je uvjereno da je, na osnovu dokaza predočenih Pretresnom
vijeću, razumni presuditelj o činjenicama mogao zaključiti
da je Mucić izrazio želju da se razgovor sa njim obavi bez prisustva
branioca, i da Pretresno vijeće stoga nije pogrešno primijenilo
svoje diskreciono pravo da dopusti podnošenje dokaza na toj osnovi.
Smanjena
uračunljivost
Prije
početka glavne rasprave, Landžo je u skladu sa Pravilnikom o postupku
i dokazima Međunarodnog suda najavio svoju namjeru da iznese "posebnu
odbranu" tj. da se brani smanjenom uračunljivošću, tvrdeći
da to predstavlja potpunu odbranu za krivična djela za koja je optužen
i da vodi oslobađajućoj presudi.
Landžo
je tvrdio da je Pretresno vijeće pogriješilo kad je odbacilo zahtjev
da definira "posebnu odbranu" prije izvođenja dokaza u
prilog takvoj odbrani. Žalbeno vijeće smatra da Pretresno vijeće
nije dužno definirati takva pitanja unaprijed, a u svakom slučaju
utvrđuje da odbacivanjem tog zahtjeva nije nastala nikakva šteta.
Landžo
je takođe osporio odbacivanje svoje "posebne odbrane"
od strane Pretresnog vijeća kao odluku koja "nije u skladu
sa velikom težinom dokaza". Pretresno vijeće smatra da smanjena
uračunljivost optuženog jeste relevantna za kaznu koja će se
izreći, ali da ne predstavlja odbranu za krivična djela za koja
se tereti prema Statutu Međunarodnog suda. Pravilo 67(A)(ii)(b)
mora se, dakle, tumačiti kao da se odnosi na smanjenu uračunljivost
na koju se optuženi poziva radi ublažavanja kazne. Žalbeno vijeće
takođe smatra da je, u svakom slučaju, na osnovu dokaza predočenih
Pretresnom vijeću razumni presuditelj o činjenicama mogao odbaciti
Landžino svjedočenje o svom mentalnom stanju na koje su se pozivali
njegovi svjedoci psihijatri i stoga a Pretresno vijeće je tako
i postupilo odbaciti njihovo mišljenje da je on patio od smanjene
uračunljivosti.
Selektivno
krivično gonjenje
Landžo
je osporio to što je proglašen krivim iz razloga da je bio žrtva selektivnog
krivičnog gonjenja na diskriminatornim osnovama.
Godine
1998., Tužilaštvo je povuklo optužnice protiv određenog broja optuženih
nižeg ranga, što je bio rezultat promjena u strategiji krivičnog
gonjenja. Landžo je tvrdio da je to što su optužbe protiv njega ostale
na snazi bilo diskriminatorno po tome što je on bio mladi logorski stražar
muslimanske nacionalnosti, a svi oni protiv kojih su optužnice povučene
bili su ne-Muslimani, odnosno srpske nacionalnosti. On tvrdi da je krivično
gonjen kao "predstavnik" bosanskih Muslimana.
Žalbeno
vijeće smatra da, premda tužilac ima velika diskreciona prava u
odnosu na strategiju krivičnog gonjenja, ona ipak nisu neograničena.
Međutim, Landžo nije zadovoljio svoju obavezu dokazivanja da je
tužilac zloupotrijebio to diskreciono pravo. Nije pokazao da je krivično
gonjenje u njegovom slučaju nastavljeno iz neprihvatljivih motiva,
niti da nisu gonjeni neki drugi optuženi čija je situacija slična
njegovoj. U času kad su odbačene optužnice protiv drugih optuženih,
od kojih nijedan tada nije bio u pritvoru Međunarodnog suda, suđenje
Landži već je bilo odmaklo. Nastavak krivičnog postupka protiv
njega bio je u skladu sa politikom Tužilaštva da krivično goni ne
samo pojedince na visokom nivou odgovornosti, nego i pojedince koji
su "lično odgovorni za izuzetno okrutna i druga izuzetno teška
djela".
Sudija
Karibi-Whyte
Landžo
je osporio da je njegovo suđenje bilo pravično iz razloga da
je predsjedavajući sudija, sudija Karibi-Whyte, "spavao tokom
znatnog dijela suđenja". U kasnijoj fazi žalbenog postupka,
na taj su se osnov na žalbu pozvali i Delić i Mucić. Teret dokazivanja,
međutim, prepušten je Landži. Strane su se složile da relevantan
princip po kome bi dokaz da je sudija spavao tokom dijela postupka,
ili da inače nije potpuno pažljivo pratio njegov tok, uistinu jeste
stvar koja bi, ako bi zbog nje nastala šteta po jednu od strana, mogla
toliko uticati na pravičnost postupka da bi se moralo postaviti
pitanje prava na novo suđenje ili neki drugi prikladan pravni lijek.
I
Landžo i optužba izdvojili su iz audio-vizualne arhive suđenja snimljene
kamerama, većinom fokusiranim na sudije, neke snimljene dijelove
na koje su se pozivali - jedni u prilog tom osnovu za žalbu, a drugi
protiv. Pismeni podnesci Landže sadržavali su iscrpne i detaljne opise
toga što se navodno vidi i čuje na video-trakama. Prije usmenog
iznošenja argumenata na raspravi, Pretresno vijeće je pregledalo
one dijelove na koje su se strane pozivale. Pretresno vijeće zaključuje
da su ti opisi bili i veoma živopisni i veoma pretjerani, i ima utisak
da su prezentirani na način koji ne mari mnogo za istinu.
Žalbeno
vijeće smatra da žalioci očito nisu uspjeli dokazati navode
da je sudija Karibi-Whyte "spavao tokom znatnog dijela suđenja",
ali da dijelovi video-traka na koje se poziva Landžo ipak pokazuju obrazac
ponašanja iz koga se može steći utisak da u pojedinim kratkim periodima
sudija nije bio u potpunosti svjestan postupka u sudnici. Ti su periodi
obično trajali između 5 i 10 sekundi, a ponekad i do 30 sekundi
ali su se ponavljali kroz duži period od 10 do 15 minuta. Samo se
u jednoj prilici može zaključiti da je sudija spavao otprilike 30
minuta. Žalbeno vijeće je stoga razmotrilo pitanje da li žalioci,
bez obzira na to što nisu uspjeli pokazati činjeničnu osnovanost
tog osnova za žalbu, imaju valjani razlog da se žale na pravičnost
suđenja.
Žalbeno
vijeće je čvrstog uvjerenja da se ponašanje sudije Karibi-Whytea
ne može prihvatiti kao ponašanje primjereno jednom sudiji. Vijeće
takođe izjavljuje da je, u slučaju da neki sudija pati od smetnji
koje mu onemogućuju da posveti punu pažnju suđenju koje je u
toku, dužnost tog sudije da potraži ljekarsku pomoć, a ako ni to
ne pomogne, da se povuče iz predmeta. Međutim, prije nego što
se zbog tako nečega poništi neka presuda, mora se utvrditi da je
tim ponašanjem žaliocu zaista nanesena neka određena šteta, a činjenica
da branilac u toku predmetnog suđenja nije uložio prigovor na to
ponašanje relevantna je za ocjenu o tome da li je doista pokazana takva
šteta. Potreba da se takvo pitanje pokrene u toku samog postupka nije
jednostavno primjena formalne doktrine odreknuća, nego je to prijeko
potrebno da bi se mogao odobriti pravičan i prikladan pravni lijek
u tom slučaju.
Žalbeno
vijeće nije uvjereno da je Landži ili drugim žaliocima nanesena
neka konkretna šteta. Pošto nije ustanovljena nikakva stvarna šteta,
Žalbeno vijeće odbacuje tu osnovu za žalbu.
Sudija
Odio Benito i položaj potpredsjednika Kostarike
U
toku suđenja sudija Odio Benito je izabrana za potpredsjednika Kostarike
i položila nastupnu svečanu zakletvu. Sva trojica optuženih osporila
su njenu prikladnost da ostane na položaju sudije Međunarodnog suda
do kraja suđenja i tvrdila su da se zbog te činjenice trebala
povući kao sudija zato što više nije bila nezavisna.
Žalbeno
vijeće smatra da je, zbog toga što sudije Međunarodnog suda
moraju biti iz vrlo različitih pravnih sistema, svrha uslova iz
člana 13 Statuta Međunarodnog suda (kako je glasio u to vrijeme)
da sudije Međunarodnog suda moraju "posjedovati kvalifikacije
potrebne za imenovanje na najviše pravosudne položaje u svojim zemljama"
bila da se osigura da se bitne kvalifikacije ne razlikuju od
sudije do sudije, a ne da tražene pravne kvalifikacije uključuju
ustavna pravila o izuzeću u nekoj zemlji. Žalbeno vijeće u svakom
slučaju odbacuje argument da je, time što je izabrana za potpredsjednika
Kostarike, sudija Odio Benito ustavno bila isključena iz izbora
za sudiju Vrhovnog suda Kostarike po ustavu te zemlje.
Žalbeno
vijeće takođe odbacuje argument da se sudija Odio Benito svejedno
morala povući kao sudija zato što više nije bila nezavisna. Žalbeno
vijeće ne prihvata argument da je sudija obavljala bilo kakve izvršne
funkcije u Kostariki za vrijeme dok je bila sudija na Međunarodnom
sudu. Žalioci nisu dokazali da bi reakcija zamišljenog posmatrača
(koji dovoljno poznaje okolnosti da može donijeti razuman sud) bila
ta da sudija zbog toga u predmetu Čelebići ne bi mogla suditi
na način koji je nepristrasan i bez predrasuda.
Sudija
Odio Bonito i žrtve mučenja
Sva
tri osuđena optuženika su takođe tvrdili da sudiju Odio Bonito
automatski diskvalificira kao sudiju Međunarodnog suda to što je,
u vrijeme kad se sudilo u ovom predmetu, bila član uprave Fondacije
Ujedinjenih nacija za priloge za žrtve mučenja. Tvrdili su da je
zbog toga što je optužnica u ovom predmetu sadržavala i navode o mučenju,
postojao jaki formalni privid pristranosti ovog sudije protiv onih optuženih
na koje su se odnosili takvi navodi.
Žalbeno
vijeće zaključuje da bi isti zamišljeni posmatrač bio svjestan
toga da su se ciljevi ove fondacije isključivo svodili na prikupljanje
sredstava iz kojih bi se žrtvama mučenja dodijelila materijalna
pomoć primanjem i raspodjelom donacija za humanitarnu, pravnu
i finansijsku pomoć žrtvama mučenja i njihovim porodicama
i da ne bi očekivao da će sudije biti moralno neutralni kad
se radi o mučenju. Štaviše, takav posmatrač bi od sudija očekivao
stav da oni koji su odgovorni za mučenje moraju biti kažnjeni.
Vijeće prihvata tvrdnju da je "/
/ važno da osobe na pravosudnim
dužnostima vrše svoju sudačku dužnost, a ne da olakim uvažavanjem
navoda o pristranosti, ohrabruju strane u uvjerenju da će, ako ishode
izuzeće nekog sudije, njihov predmet preuzeti neko za koga misle
da će prije presuditi u njihovu korist".
Izricanje
kazne
Sve
strane, s izuzetkom Delalića, uložile su i žalbu na kaznu. Optužba
je osporila sedmogodišnje kazne izrečene Muciću koje bi odslužio
istovremeno kao "bjelodano neodgovarajuće". Mucić
je svoju kaznu osporio kao u svakom slučaju preveliku.
Žalbeno
vijeće zaključuje da Pretresno vijeće nije dovoljno uvažilo
težinu krivičnih djela za koja je Mucić osuđen i da, u više
aspekata, Pretresno vijeće nije dovoljno uvažilo ili nije pridalo
dovoljnu težinu raznim pitanjima koja se odnose na otežavajuće okolnosti.
Žalbeno vijeće odbacuje jednu žalbu Tužilaštva, da je Pretresno
vijeće pogriješilo što nije uzelo u obzir krivično postupanje
koje se konkretno ne navodi u optužnici i u vezi s kojim optužba nije
tražila da Pretresno vijeće donese konkretnu odluku. Žalbeno vijeće
prihvata jednu žalbu od strane Mucića, da je Pretresno vijeće
pogriješilo što je u obrazloženju kazne u nepovoljnom svjetlu spomenulo
činjenicu da je Mucić odbio da usmeno svjedoči pred sudom,
a ostale njegove žalbe odbacuje.
Žalbeno
vijeće daje do znanja da bi ovo vijeće, uzevši u obzir razne
okolnosti koje se odnose na težinu krivičnih djela, sve otežavajuće
okolnosti i sve olakšavajuće okolnosti o kojima je govorilo Pretresno
vijeće, a i element "double jeopardy" koji se podrazumijeva
pri ponovnom izricanju kazne, Muciću dosudilo težu kaznu, ukupno
desetak godina zatvora. Ovo je broj koji bi novo pretresno vijeće
koje će razmatrati pitanja kazne moglo uzeti u obzir u donošenju
svoje odluke.
Delić
je svoju kaznu osporio iz razloga da je Pretresno vijeće prekršilo
načelo legaliteta osudivši ga na kazne veće od kazni koje bi
bile u skladu sa tadašnjom kaznenom praksom u bivšoj Jugoslaviji. Žalbeno
vijeće stoga odbacuje osporavanje presude po tom osnovu. Vijeće
takođe utvrđuje da premda Pretresno vijeće, shodno članu
24(1) Statuta mora obratiti pažnju na opštu praksu u izricanju
kazni na sudovima bivše Jugoslavije, ta ga praksa ne obavezuje.
Žalbeno vijeće zaključuje da nije pokazano da su kazne izrečene
Deliću pretjerane ili da na bilo koji način izlaze iz okvira
diskrecionog prava pretresnog vijeća u izricanju kazne.
Landžo
je svoju kaznu osporio iz razloga da je očito pretjerana. Pokušao
je pokazati nesrazmjer između svoje kazne i kazni dosuđenih
u drugim predmetima na Međunarodnom sudu. Žalbeno vijeće ne
prihvata valjanost poređenja koje je izveo. Vijeće takođe
zaključuje da je Pretresno vijeće na primjeren način razmotrilo
olakšavajuće faktore koji se kod Landže mogu uzeti u obzir.
Dispozitiv
Žalbeno
vijeće u dispozitivu presude presuđuje sljedeće:
1. U odnosu na tačku 1. i 2. optužnice, Žalbeno vijeće USVAJA
9. i 10. osnov žalbe Hazima Delića i shodno tome PONIŠTAVA pravorijek
Pretresnog vijeća, te donosi pravorijek da Hazim Delić NIJE
KRIV po tim tačkama optužnice.
2.
U odnosu na osnov žalbe vezan za kumulativne osuđujuće presude,
Žalbeno vijeće USVAJA 21. osnov žalbe Hazima Delića i 7. osnov
žalbe Zdravka Mucića; ODBACUJE tačke 14, 34, 39, 45 i 47 protiv
Zdravka Mucića; ODBACUJE tačke 4, 12, 19, 22, 43 i 47 protiv
Hazima Delića; i ODBACUJE tačke 2, 6, 8, 12, 16, 25, 31, 37
i 47 protiv Esada Landže. Žalbeno vijeće VRAĆA na razmatranje
Pretresnom vijeću koje će imenovati predsjednik Međunarodnog
suda pitanje da li je, i na koji način, potrebno prilagoditi kazne
izrečene Hazimu Deliću, Zdravku Muciću i Esadu Landži s
obzirom na odbacivanje ovih tačaka.
3. U odnosu
na 11. osnov žalbe Zdravka Mucića, Žalbeno vijeće NALAZI da
je Pretresno vijeće pogriješilo kad je pri izricanju kazne u nepovoljnom
svjetlu spomenulo činjenicu da on nije usmeno svjedočio na suđenju
i UPUĆUJE novokonstituirano pretresno vijeće da razmotri eventualni
učinak te greške na kaznu koju će izreći Muciću.
4. Žalbeno
vijeće USVAJA četvrti osnov žalbe Tužilaštva u kojem se tvrdi
da je kazna od sedam godina izrečena Zdravku Muciću neprimjerena
i VRAĆA pitanje izricanja primjerene revidirane kazne Zdravku Muciću
na razmatranje novokonstituiranom pretresnom vijeću, uz napomenu
da bi ovo Vijeće, da se ne mora uzeti u obzir eventualno prilagođenje
kazne zbog odbacivanja gorepomenutih tačaka, izreklo kaznu od oko
10 godina
5. Žalbeno
vijeće ODBACUJE sve preostale osnove za žalbu koje su podnijeli pojedini
žalioci.
Ovime se objavljuje i obrazloženje ovakvog presuđenja Žalbenog vijeća.
Optuženi
ostaju u pritvoru u Pritvorskoj jedinici do daljnjeg naloga.
|
