|
Hag,
17. maja 2001.
JL/P.I.S./591-t
MKSJ I KOMISIJA ZA
ISTINU I POMIRENJE U BOSNI I HERCEGOVINI
Kompletan tekst govora
koji je 12. maja 2001. godine u Sarajevu odrao sudija Claude Jorda,
predsjednik Međunarodnog krivičnog suda za bivu Jugoslaviju
Gospodine
predsjedniče, gospodo ministri, ekselencije, dame i gospodo,
Velika mi je čast
obratiti vam se na ovoj konferenciji povodom osnivanja Komisije za istinu
i pomirenje za Bosnu i Hercegovinu. Vrlo sam vam zahvalan na pozivu da
učestvujem i na tome to ste Međunarodni sud uključili
u svoj rad od samog početka. Moje prisustvo ovdje i prisustvo g. Gavina
Ruxtona ispred Tuilatva, svjedoči o značaju koji pridajemo
vaoj inicijativi. Komentar na nacrt zakona koji smo vam nedavno poslali
to dodatno potvrđuje.
Kao prvo, rekao bih da
nije na meni, kao predsjedniku Međunarodnog krivičnog suda, da
komentariem da li je prikladno ili politički opravdano uspostaviti
ovakvu komisiju. To je nacionalna inicijativa i, kao takva, dio je vae
suverenosti. Međutim, ta inicijativa ne moe ignorisati međunarodni
kontekst, a naročito Dejtonski mirovni sporazum koji je potpisan u
Parizu 14. decembra 1995. i Rezoluciju 827 Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih
nacija donesenu 25. maja 1993. u New Yorku kojom je uspostavljen Međunarodni
sud.
Kao predsjednik Međunarodnog
suda, smatram svojom dunoću da osiguram da ova nacionalna
inicijativa ne bude suprotna misiji Međunarodnog suda i da bude u
skladu sa ovlastima koje je Savjet bezbjednosti povjerio Međunarodnom
sudu. Takođe smatram umjesnim da se osvrnem na sistem za pomirenje
koji je komplementaran radu Međunarodnog suda i koji omogućava
efikasniji doprinos ponovnoj izgradnji nacionalnog jedinstva bez
koje nema demokratije i dobro utemeljenog trajnog mira.
U tom duhu, počeću
sa kratkim podsjećanjem na ciljeve Međunarodnog suda, a naročito
na ograničenja u njegovom djelokrugu rada. To će mi omogućiti
da se osvrnem na funkcije koje bi, teoretski, trebalo da pripadnu Komisiji
za istinu i pomirenje kako bi dopunile i, ukoliko je to neophodno,
učvrstile Međunarodni sud u njegovoj misiji pomirenja. U svjetlu
ovih uoptenih razmatranja, reći ću vam tačnije ta
mislim o nacrtu zakona koji, iako je značajan u smislu napretka koji
predstavlja, ipak, čini se, daje Komisiji ovlasti slične
ovlastima Međunarodnog suda i, po mom miljenju, preklapa se sa
nekim aspektima mandata Suda.
1. Komisija za istinu i
pomirenje mora se nadopunjavati sa radom Međunarodnog suda
Rezolucija 827 Savjeta bezbjednosti
Međunarodnom sudu stavlja u nadlenost kanjavanje za teka
krenja međunarodnog humanitarnog prava, počinjena na teritoriji
bive Jugoslavije od 1991. kako bi doprinio ponovnom uspostavljanju
i odravanju mira. Drugim riječima, njegova misija je da pomogne
proces pomirenja putem krivičnog gonjenja, suđenja i kanjavanja
onih koji su činili ratne zločine, zločine protiv čovječnosti
i genocid. Time to će osigurati da se pojedinci smatraju individualno
odgovornim za zločine koje su počinili, Međunarodni sud mora
spriječiti igosanje čitavih grupa, bez obzira na to da li
su one nacionalne, etničke ili vjerske, i osigurati da drugi ne posegnu
za osvetom u potrazi za pravdom. Sud mora neutralizirati najveće ratne
zločince i spriječiti ih u daljem odravanju atmosfere mrnje
i estokog nacionalizma koja će neminovno dovesti do budućih
ratova. To to će glas rtava biti sasluan na ozbiljnom
ali javnom forumu, moglo bi ublaiti njihovo stradanje i pomoći
im da se ponovo uključe u drutvo koje je doivjelo pomirenje.
Konačno, utvrđivanje pravne istine temeljem koje drutvo moe
da se formira, Međunarodni sud mora spriječiti svaki istorijski
revizionizam.
Ipak, razmjere "stvaranja
mira" od strane Međunarodnog suda su ograničene. On
ne moe suditi svima koji su počinili teka krenja međunarodnog
humanitarnog prava u vrijeme sukoba koji je trajao vie od pet godina.
Kao to lako moete razumjeti, to bi bilo fizički neizvodljivo
i, to je jo vanije - predugo bi trajalo. Dugoročno
gledano, to bi moglo dovesti u pitanje pouzdanost svjedočenja i nanijeti
tetu kredibilitetu Međunarodnog suda. U najboljem slučaju,
prioritet Suda bi trebao biti da sudi najviem vojnom i političkom
rukovodstvu, odnosno onima koji su zbog velikih odgovornosti koje su imali
i teine zločina za koje ih tuilac optuuje, zaista ugrozili
međunarodni javni poredak. Međunarodni sud takođe ne moe
sasluati destine hiljada rtava. Samo oni za koje se smatra da
mogu biti od koristi za utvrđivanje istine pozivaju se da svjedoče,
a čak ni oni ne mogu da trae nadoknadu za zlo koje im je naneseno.
Zadatak Međunarodnog suda nije da analizira sve istorijske, političke,
socioloke i ekonomske uzroke koji su doveli do rata. Umjesto toga,
on mora razmotriti ono to se dogodilo samo iz specifičnog ugla
krivične odgovornosti počinilaca. Konačno, Međunarodni
sud ne moe sam odraditi posao pamćenja neophodan za rekonstrukciju
nacionalnog identiteta.
Njegov rad moraju podrati
na prvom mjestu domaći sudovi koji su se, tavie, već
posvetili izvravanju svoje misije. Oni takođe mogu uključiti
inicijative kao to je uspostavljanje Komisije za istinu i pomirenje,
koje potiču iz civilnog drutva i čija osnovna svrha je da
ponovo oive tkivo drutva i uspostave ono to se naziva "elja
za zajedničkim ivotom."
Kako onda rad komisije moe
da pomogne Međunarodnom sudu u njegovoj aktivnosti "uspostavljanja
mira"? Dozvolite mi da jedan po jedan objasnim četiri faktora
koji ograničavaju obim djelovanja Međunarodnog suda koje sam upravo
pomenuo i, u vezi sa svakim od njih, razmotrim koju ulogu vjerujem da
bi Komisija trebalo da odigra kako bi ih ostvarila.
- Prvi faktor ograničenja
aktivnosti Međunarodnog suda: sudbina "izvrilaca nie
na ljestvici komandovanja". Obzirom na to da oni nisu prioritet
Međunarodnog suda, one koji su fizički izvrili zločine
bi po mom miljenju trebalo podstaći da dobrovoljno učestvuju
u radu Komisije za istinu i pomirenje i, ukoliko se to pokae neophodnim,
priznaju pred njom svoje zločine. Priznanja ove vrste imaju veliki
simbolični značaj i doprinose nacionalnom pomirenju. Ona predstavljaju
nedvosmislene dokaze činjenice da su počinjeni masovni zločini
i oblik priznanja patnjama rtava. Ipak, ova priznanja ni na koji
način ne smiju dovesti do amnestije, to je bilo u nadlenosti
komisije za istinu i pomirenje koja je na kraju aparthejda uspostavljena
u Junoj Africi. Amnestija je u sukobu sa fundamentalim moralnim pitanjima,
naruava samu misiju Međunarodnog suda i dovodi u pitanje veliki
uspjeh postignut u proteklih nekoliko godina - odbijanje da se dopusti
imunitet za zločine kao to su ratni zločini, zločini
protiv čovječnosti i genocid. Pored toga, amnestija bi stvorila
dvoslojni sistem pravde: jedan za glavne zločince i drugi za one koji
su izvravali njihova naređenja. To bi bilo teko opravdati
spram univerzalnih principa ljudskih prava. Međutim, kako bi se "izvrioce
nieg ranga" podstaklo da učestvuju u procesu nacionalnog
pomirenja, moda će se pokazati kao neophodno da se komisiji omogući
da da prijedloge lokalnim tuiocima, i u nekim slučajevima, čak
i tuiocu Međunarodnog suda, o tome ta činiti povodom
krivičnog gonjenja osoba koje su sve svoje zločine pred njom priznali.
Iako se čini malo vjerovatnim da bi takve preporuke mogle da ubijede
tuioca da povuče optunicu protiv optuenog visokog ranga,
mogle bi se uzeti u obzir kao olakavajuće okolnosti prilikom
izricanja kazne.
- Drugi faktor koji ograničava
aktivnosti Međunarodnog suda: reparacije za tetu nanijetu rtvama.
Osjećam da Komisija za istinu i pomirenje ima fundamentalnu ulogu
u vezi sa reparacijama za tetu koju su pretrpjele rtve, to,
kao to sam već rekao, nije prioritet Međunarodnog suda. Nakon
skupljanja izjava mnogih rtava, koje moraju biti pripadnici različitih
etničkih, političkih i vjerskih grupa, koje bi se onda pohranile
u bazu podataka, komisija bi bila u situaciji da političkim vlastima
predloi način simboličkih reparacija koje bi morale uzeti
u obzir kolektivnu prirodu tete koju je nanio rat. Od mnogih
mogućnosti, spomenut ću uspostavljanje obrazovnih programa, stvaranje
komemorativnih muzeja ili filmskih arhiva koje bi se, naprimjer, mogle
koristiti za pripremu multimedijalnih materijala. Takođe bi trebalo
uspostaviti fond za nadoknadu tete koji bi se Komisiji stavio na
raspolaganje kako bi se mogla pobrinuti za najurgentnije potrebe stanovnitva
pogođenog sukobom.
- Treći
faktor koji ograničava aktivnosti Međunarodnog suda: analiza svih
razloga koji su doveli do rata. Jedan od načina upotpunjavanja
rada Suda u ovom domenu, nakon to se sasluaju svjedoci, bio
bi da se Komisiji omogući da obavi detaljnu analizu istorijskih, političkih,
sociolokih i ekonomskih razloga podjela u bosanskom drutvau
koje su dovele do sukoba. Ova analiza mora da se provede, prije svega,
kao pedagoki poduhvat. Ona mora da odgoji dananje i buduće
generacije i nauči ih lekciju iz istorije, istovremeno provodeći
program nacionalne mobilizacije. Takav rad, međutim, ne smije ni na
koji način navoditi Komisiju da utvrđuje krivičnu odgovornost
počinilaca ratnih zločina i kanjava za počinjena djela.
To je u polju djelovanja Međunarodnog suda.
- Četvrti faktor koji ograničava
aktivnosti Međunarodnog suda: rad na stvaranju zajedničkog sjećanja.
Komisija za istinu i pomirenje treba takođe da bude forum otvoren
za sve. Taj forum treba da prate mediji i on treba da bude mjesto kolektivne
rasprave o prolosti. Njegov krajnji cilj bi bio da oblikuje kolektivno
sjećanje na rat, sjećanje koje bi bilo zajedničko svim građanima
Bosne i Hercegovine, bez obzira da li su Srbi, Bonjaci ili Hrvati.
Uvjeren sam da, korak po korak, takva diskusija moe pomoći da
se oivi nacionalno jedinstvo bez kojeg ne moe biti demokratije
na Balkanu.
Zavriću svoje obraćanje time
to ću naglasiti komplementarnost i, istovremeno, različitost
koja mora postojati u ulozi Komisije za istinu i pomirenje u odnosu na
Međunarodni sud. Istina je da se od obje institucije očekuje da
ispitaju iste činjenice, uz zajedničk cilj pridonoenja čvrstom
i dugotrajnom miru. Za razliku od Međunarodnog suda, međutim,
koji zbog same svoje sutine mora posmatrati situaciju iz ugla krivičnog
prava, Komisija mora prići svojim zadacima iz pedagoke i istorijske
perspektive rekonstrukcije nacionalnog identiteta.
2. Mandat Komisije za istinu i pomirenje
ne smije biti sličan mandatu Međunarodnog suda
Samo ću se kratko osvrnuti na opaske
koje je Međunarodni sud imao na nacrt zakona. One su vam proslijeđene
prole sedmice. Iznad svega, zamiljeno je da to budu konstruktivne
opaske i one uključuju nekoliko konkretnih prijedloga.
Želim samo da podvučem činjenicu
da sam, iako podravam vau inicijativu, takođe zabrinut zbog
utiska da posljednja verzija nacrta zakona daje Komisiji funkcije i ovlatenja
u mnogo čemu slična onima koja ima Međunarodni sud. Zbog toga,
ne vjerujem da je Komisija tek komplementarno tijelo o kojem sam maločas
govorio. Takođe sam svjestan činjenice da nacrt ne definie
jasno obaveze Komisije prema Međunarodnom sudu.
Želim da skrenem panju, naprimjer,
da tekst nacrta - često vrlo sličan Statutu Međunarodnog suda
- implicira da će Komisija za istinu i pomirenje imati sudska ovlatenja
koja pripadaju isključivo Međunarodnom sudu. Vrlo vani izrazi,
vani jer definiu ciljeve (član 2) i zadatke (član 6)
Komisije, kao to su "utvrđivanje razloga, prirode i razmjera
krenja ljudskih prava" i "utvrđivanje političke
i moralne odgovornosti pojedinaca" imaju snane pravne konotacije
i, po mom miljenju, Komisiji pripisuju ovlatenja veoma različita
od onih čija je namjena utvrđivanje optih uzroka rata o kojima
sam govorio na početku.
Takođe
primjećujem da se čini da su Komisiji data stvarna ovlatenja
da provodi istrage. Dok provođenje istraga nije isključivo u nadlenosti
Tuilatva, tuilac, ipak, ima primat u odnosu na domaće
institucije po ovom pitanju. Čak iako Komisija nije vezana ovim principom,
nacrt zakona to mora uzeti u obzir.
Takođe se čini da je Komisija ovlatena
da trai da joj se dostave sve informacije za koje smatra da mogu
biti od koristi za ostvarenje njene misije, a sloit ćete se da
bi se time zakoračilo u obalst aktivnosti Tuilatva.
Sve ovo izaziva zbrku u vezi s ulogom Komisije
i, uz to, moe naruiti nezavisnost Međunarodnog suda i, dugoročno
gledano, biti na njegovu tetu. Zbog toga predlaem ponovno definisanje
ciljeva, mandata i zadataka Komisije tako da budu vie u skladu sa
konceptom koji sam prezentirao u prvom dijelu svog izlaganja. Zamisao
je da se osigura da Komisija bude tijelo istinski komplementarno
Međunarodnom sudu.
Takođe bih ukazao da va nacrt
zakona nema odredbe koje bi zabranile pomilovanje počinilaca ratnih
zločina i zločina protiv čovječnosti čak i ako su
aktivno sarađivali sa Komisijom.
Da bi se
definisale obaveze Komisije i Međunarodnog suda, predlaem da
jedna odredba nedvosmisleno kae da se Komisija ni na koji način
neće mijeati u sudske aktivnosti Međunarodnog suda i da će
Sudu dostaviti sve potrebne mu javne ili povjerljive informacije i dokumente,
odravati bliske kontakte s istraiteljima [Tuilatva]
i ovlastiti oficira za vezu iz Međunarodnog suda da prisustvuje njenim
ročitima.
Dozvolite mi da u zaključku kaem
da sam uvjeren da Međunarodni sud moe doprinijeti procesu nacionalnog
pomirenja, ali da je posebno svjestan faktora koji ograničavaju njegove
aktivnosti. Zato mi je vrlo drago zbog vaeg plana da uspostavite
Komisiju za istinu i pomirenje u Bosni i Hercegovini.
Imajte na umu, međutim, da će njena
misija pomirenja biti ozbiljno kompromitovana ukoliko optueni politički
i vojni čelnici ne budu uhapeni i ako im do zavretka rada
Međunarodnog suda ne bude suđeno. Stoga, neophodno je da i Komisija
i Međunarodni sud zajedno ostvare svoje pojedinačne zadatke, za
ta je neophodno promptno hapenje i prebacivanje svih optuenih
na Međunarodni sud.
Iznad svega, neka uspostavljanje Komisije
za istinu i pomirenje u Bosni i Hercegovini odrazi interese svih vidova
bosanskog drutva i omogući svim rtvama da shvate da igraju
ulogu u njenim aktivnostima, kako bi ponovo pronali volju da ive
zajedno i razlog za građenje zajedničke budućnosti.
Hvala vam na panji.
|
